Vijesti / Društvo

Balaševićeva ostavština

SLUČAJ 'TRGA PANONSKOG MORNARA' Želimo li pričati priče ili slušati tišinu

SLUČAJ 'TRGA PANONSKOG MORNARA' Želimo li pričati priče ili slušati tišinu
Varaždinski.hr/Dejan Rakita/Pixsell

Treba li Varaždin dobiti trg ili ulicu po nedavno preminulom glazbeniku i pjesniku?

Rijetko kad su stanovnici država bivše Jugoslavije zapali u takvo jedinstveno stanje tuge, sudeći po društvenim mrežama i naslovnicama portala, oplakujući i žaleći za odlaskom jednog glazbenika i pjesnika. Pitanje je hoće li se i s kojim glazbenikom, kada kucne njegov čas, ponoviti situacija u kojoj ljudi spontano izlaze na ulice i trgove, ostavljaju memorabilije, podsjetnike s koncerata, pišu pisma i pjevaju pjesme uz nezaobilazno paljenje svijeća za pokojnika. 

Ne bih volio reći da me fenomen Đorđa Balaševića zaobišao, već više da me nije dovoljno dugo zadržao da bih iznova i iznova slušao albume, što one prijeratne, što one poslijeratne, a što one koncertne izvedbe na kojima je većina njegove publike jednostavno živjela punim plućima. Jer Balašević uživo nije samo pjesma od četiri-pet minuta pa druga, treća, četvrta... bis, pljesak, drugi bis, kraj. Balašević je više ono između: razgovor s publikom, šala, dogodovština, mudra misao ili lijepa riječ. Nešto što su mnogi voljeli čuti, doživjeti, zapamtiti pa ponovno ponavljati. I tako iz koncerta u koncert.

Njegova ostavština na ovim prostorima veća je od glazbe jer kada je držao koncerte u Puli, Zagrebu, Osijeku, Koprivnici ili Varaždinu, nikada se nije u pitanje dovodila nacionalnost. Srbin? Koga briga. Nešto s čime se današnji puno mlađi glazbenici iz susjedstva bore, Balašević je to savladao s nevjerojatnom lakoćom i istaknutim jasnim stavovima u devedesetima te preplivao Drinu kao plitak potok. Oni optimistični rekli bi da je i 'ispravio krive Drine'.

Uglavnom, oni koji su voljeli Balaševića, sigurno su se informirali o tome kakav je čovjek bio, nevezano uz njegov diskografski rad. Oni neutralni, nazvat ću takvim i sebe, mogli su barem prije nego što reknu koju o čovjeku, dublje proučiti kakav je trag sa sociološkog aspekta ostavio svim našim narodima i narodnostima, opet nevezan uz glazbeni dio. Postoje i treći, oni koji ga baš nisu voljeli zbog žanra muzike ili govore da znaju pokoju pjesmu, ali – taj famozni ali – 'bio je rat, 91', ćirilica, nije primjereno', što je već kandidat za gradonačelnika Zagreba htio reći, boktepitaj.

Da se ne zadržavamo previše u povijesti te tko je, što i kada objavio, izdao, rekao, porekao, idemo u suštinu teme koja je ovih dana zagolicala maštu onima koji su oduvijek sanjali imenovati ulice i onima koji se tome protive. Krenimo prvo na dosadni formalni dio.

Po onome što piše na službenim stranicama Grada Varaždina 'imenovanje i preimenovanje ulica na području Grada provodi se na temelju Zakonu o naseljima iz 1988. godine i Odluke o načinu, postupku i kriterijima za davanje imena i preimenovanja ulica i trgova na području Grada Varaždina koju je donijelo Gradsko vijeće. Ulice i trgovi mogu imati imena po zemljopisnim i drugim pojmovima, po imenima i datumima koji su vezani uz povijesne događaje, te po imenima osoba koje su dale značajan doprinos političkom, gospodarskom, kulturnom, znanstvenom, sportskom i drugom društvenom razvoju općenito, a posebice Grada Varaždina, od čije smrti je u pravilu prošlo više od 5 godina.'

Nakon pročitane uredbe s gradskih stranica, neki bi Balaševića već i drugi put pokopali jer jednostavnom računicom dolaze do izračuna kako od njegove smrti nije prošlo više od pet godina, već nešto više od tjedan dana. Doduše, ako odmah zamrznemo tu stavku i kažem da je do 2026. godine uopće nebitno što mi tu raspravljamo, onda ćemo pričekati. Ipak, dopuštamo si diskusiju o Balaševićevom trgu u Varaždinu jer se slična situacija već godinama vodi oko trga koji bi se trebao nazvati po generalu i jednom od heroja Domovinskog rata Petru Stipetiću koji je umro 2018. godine. Podsjećamo, Stipetić 'svoj' trg od 2020. ima u Ogulinu, a Zagreb je taj 'problematičan' grad koji ne može pronaći mjesta za generala.

Nakon što smo kroz jedan primjer odagnali svu sumnju u nešto što nije sveto slovo na papiru ili internetskoj stranici, vratimo se na zasluge osobe koja je, prema onima koji bi htjeli Trg panonskog mornara ili kako bi se već zvao, zadužila grad u političkom, gospodarskom, kulturnom, znanstvenom, sportskom ili drugom društvenom razvoju općenito. Naravno, naglasak je na samom Varaždinu jer tko će po nekom slovenskom pjesniku, recimo Francu Prešernu ili čovjeku koji nikad nije stupio nogom u grad, kao što je na primjer Nikola Tesla, nazvati ulicu u 'našem' gradu (obje ulice postoje). 

Vjerovali ili ne, ima i takvih komentara kojima se želi dokazati kako u Varaždinu nema mjesta za nazive ulica prema onima koji nikad nisu ili nisu dovoljno stupali 'našim' svetim gradskim asfaltom. Jesu li dostojni hodanja i je li problem u imenu, točnije pozadini osobe koja bi dobila ulicu/trg, sjetimo se da postoje i Sportska ili Sajmišna, a o Kratkim i Uskim više se može govoriti iz turističkog aspekta. Ovime ne želimo umanjiti važnost tih ulica niti ih obilježiti kao nepoželjne, već pokazati na to kakvi sve kriteriji vladaju pri ocjenjivanju poželjnog i nepoželjnog.

Sam će se prijedlog i tako morati naći pred prijekim sudom Gradskog vijeća koje će onda odlučiti sa svojim dizanjem ruku prihvaća li se ili odbija, još uvijek hipotetska situacija u kojoj postoji inicijativa građana za Trgom panonskog mornara.

Za kraj, malo o činjenicama. Đorđe Balašević je, kako smo spomenuli na početku teksta, očito veći od prizemnih i neutemeljenih kritika onih koji sve vole okrenuti na ćirilicu i ekavicu. Ljudi su svojim masovnim okupljanjem u desecima gradova diljem Lijepe naše pokazali da im je značio više, dotaknuo ih jače i s jednostavnog ljudskog pogleda, činio naše društvo boljim i sretnijim, nikako lošijim i iskvarenijim. 

Ne kažemo da je bio jedini, ali ta ideja o ovakvom odavanju počasti nije došla nakon smrti tih ostalih i zaslužnih. Došla je baš sada, nakon Đoletove smrti. Zašto?

Ideja o imenu gradskih lokaliteta u sebi bi trebala nositi nadnacionalni karakter, a kao takav s prolaznošću vremena ono će prerasti u legendu ili mit. Hoće li se pričati o epskom koncertu, daleko najposjećenijem u novijoj povijesti Varaždina? To je gola činjenica. Je li bio besplatan i mogao je doći tko želi, bio slučajan prolaznik ili ne? Mogao je. Godinu dana kasnije Oliver je na Stari grad dovukao barem 10 tisuća ljudi manje. Čini li ga to manje vrijednim ili čovjekom koji ne zaslužuje ulicu u nekom gradu? Nikako. Takav umjetničko-društveni doprinos ne gradi se kroz količinu ljudi i čiste brojke.

Možda se samo radi o djelovanju kroz ljude – iskri koja je zasvijetlila i svih onih 25 tisuća ljudi podsjetila tko je i kakav čovjek Balašević bio. Iz toga se rodila ideja, kritična masa pa i ostvariva želja. Želja da se panonskom mornaru koji je prizvao pola grada na jednom čarobnom mjestu te 2005. godine zapiše posljednji notni zapis. Ili samo podsjetnik da jednog dana svojoj djeci mogu reći nešto o njemu kada zamijete tablu u novom gradskom kvartu. O većini onih kroz čije ulice prolazimo i tako se malo ili uopće ne priča.

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video