Treba li Varaždin dobiti trg ili ulicu po nedavno preminulom glazbeniku i pjesniku?
Rijetko kad su stanovnici država bivše Jugoslavije zapali u
takvo jedinstveno stanje tuge, sudeći po društvenim mrežama
i naslovnicama portala, oplakujući i žaleći za odlaskom
jednog glazbenika i pjesnika. Pitanje je hoće li se i s
kojim glazbenikom, kada kucne njegov čas, ponoviti situacija u
kojoj ljudi spontano izlaze na ulice i trgove, ostavljaju
memorabilije, podsjetnike s koncerata, pišu pisma i pjevaju
pjesme uz nezaobilazno paljenje svijeća za pokojnika.
Ne bih volio reći da me fenomen Đorđa Balaševića
zaobišao, već više da me nije dovoljno dugo zadržao da bih iznova
i iznova slušao albume, što one prijeratne, što one poslijeratne,
a što one koncertne izvedbe na kojima je većina njegove publike
jednostavno živjela punim plućima. Jer Balašević uživo nije samo
pjesma od četiri-pet minuta pa druga, treća, četvrta… bis,
pljesak, drugi bis, kraj. Balašević je više ono između: razgovor
s publikom, šala, dogodovština, mudra misao ili lijepa
riječ. Nešto što su mnogi voljeli čuti, doživjeti, zapamtiti pa
ponovno ponavljati. I tako iz koncerta u koncert.
Njegova ostavština na ovim prostorima veća je od glazbe jer kada
je držao koncerte u Puli, Zagrebu, Osijeku, Koprivnici ili
Varaždinu, nikada se nije u pitanje dovodila nacionalnost. Srbin?
Koga briga. Nešto s čime se današnji puno mlađi glazbenici iz
susjedstva bore, Balašević je to savladao s nevjerojatnom lakoćom
i istaknutim jasnim stavovima u devedesetima te preplivao
Drinu kao plitak potok. Oni optimistični rekli bi da je i
‘ispravio krive Drine’.
Uglavnom, oni koji su voljeli Balaševića, sigurno su se
informirali o tome kakav je čovjek bio, nevezano uz njegov
diskografski rad. Oni neutralni, nazvat ću takvim i sebe, mogli
su barem prije nego što reknu koju o čovjeku, dublje proučiti
kakav je trag sa sociološkog aspekta ostavio svim našim
narodima i narodnostima, opet nevezan uz glazbeni dio. Postoje i
treći, oni koji ga baš nisu voljeli zbog žanra muzike ili govore
da znaju pokoju pjesmu, ali – taj famozni ali – ‘bio je rat, 91′,
ćirilica, nije primjereno’, što je već kandidat za
gradonačelnika Zagreba htio reći, boktepitaj.
Da se ne zadržavamo previše u povijesti te tko je, što i kada
objavio, izdao, rekao, porekao, idemo u suštinu teme koja je ovih
dana zagolicala maštu onima koji su oduvijek sanjali imenovati
ulice i onima koji se tome protive. Krenimo prvo na dosadni
formalni dio.
Po onome što piše na službenim stranicama Grada Varaždina
‘imenovanje i preimenovanje ulica na području Grada provodi
se na temelju Zakonu o naseljima iz 1988. godine i Odluke o
načinu, postupku i kriterijima za davanje imena i preimenovanja
ulica i trgova na području Grada Varaždina koju je donijelo
Gradsko vijeće. Ulice i trgovi mogu imati imena po zemljopisnim i
drugim pojmovima, po imenima i datumima koji su vezani uz
povijesne događaje, te po imenima osoba koje su dale značajan
doprinos političkom, gospodarskom, kulturnom, znanstvenom,
sportskom i drugom društvenom razvoju općenito, a posebice Grada
Varaždina, od čije smrti je u pravilu prošlo više od 5
godina.’
Nakon pročitane uredbe s gradskih stranica, neki bi Balaševića
već i drugi put pokopali jer jednostavnom računicom dolaze do
izračuna kako od njegove smrti nije prošlo više od pet godina,
već nešto više od tjedan dana. Doduše, ako odmah zamrznemo tu
stavku i kažem da je do 2026. godine uopće nebitno što mi tu
raspravljamo, onda ćemo pričekati. Ipak, dopuštamo si diskusiju o
Balaševićevom trgu u Varaždinu jer se slična situacija već
godinama vodi oko trga koji bi se trebao nazvati po generalu i
jednom od heroja Domovinskog rata Petru
Stipetiću koji je umro 2018. godine. Podsjećamo,
Stipetić ‘svoj’ trg od 2020. ima u Ogulinu, a Zagreb je
taj ‘problematičan’ grad koji ne može pronaći mjesta za generala.
Nakon što smo kroz jedan primjer odagnali svu sumnju u nešto što
nije sveto slovo na papiru ili internetskoj stranici, vratimo se
na zasluge osobe koja je, prema onima koji bi htjeli Trg
panonskog mornara ili kako bi se već zvao, zadužila grad u
političkom, gospodarskom, kulturnom, znanstvenom, sportskom ili
drugom društvenom razvoju općenito. Naravno, naglasak je na samom
Varaždinu jer tko će po nekom slovenskom pjesniku, recimo
Francu Prešernu ili čovjeku koji nikad nije
stupio nogom u grad, kao što je na primjer Nikola
Tesla, nazvati ulicu u ‘našem’ gradu (obje ulice
postoje).
Vjerovali ili ne, ima i takvih komentara kojima se želi dokazati
kako u Varaždinu nema mjesta za nazive ulica prema onima koji
nikad nisu ili nisu dovoljno stupali ‘našim’ svetim gradskim
asfaltom. Jesu li dostojni hodanja i je li problem u imenu,
točnije pozadini osobe koja bi dobila ulicu/trg, sjetimo se da
postoje i Sportska ili Sajmišna, a o Kratkim i Uskim više se može
govoriti iz turističkog aspekta. Ovime ne želimo umanjiti važnost
tih ulica niti ih obilježiti kao nepoželjne, već pokazati na to
kakvi sve kriteriji vladaju pri ocjenjivanju poželjnog i
nepoželjnog.
Sam će se prijedlog i tako morati naći pred prijekim sudom
Gradskog vijeća koje će onda odlučiti sa svojim dizanjem ruku
prihvaća li se ili odbija, još uvijek hipotetska situacija u
kojoj postoji inicijativa građana za Trgom panonskog mornara.
Za kraj, malo o činjenicama. Đorđe Balašević je, kako smo
spomenuli na početku teksta, očito veći od prizemnih i
neutemeljenih kritika onih koji sve vole okrenuti na ćirilicu i
ekavicu. Ljudi su svojim masovnim okupljanjem u desecima gradova
diljem Lijepe naše pokazali da im je značio više, dotaknuo ih
jače i s jednostavnog ljudskog pogleda, činio naše društvo boljim
i sretnijim, nikako lošijim i iskvarenijim.
Ne kažemo da je bio jedini, ali ta ideja o ovakvom odavanju
počasti nije došla nakon smrti tih ostalih i zaslužnih. Došla je
baš sada, nakon Đoletove smrti. Zašto?
Ideja o imenu gradskih lokaliteta u sebi bi trebala nositi
nadnacionalni karakter, a kao takav s prolaznošću vremena ono će
prerasti u legendu ili mit. Hoće li se pričati o epskom koncertu,
daleko najposjećenijem u novijoj povijesti Varaždina? To je gola
činjenica. Je li bio besplatan i mogao je doći tko želi, bio
slučajan prolaznik ili ne? Mogao je. Godinu dana kasnije Oliver
je na Stari grad dovukao barem 10 tisuća ljudi manje. Čini li ga
to manje vrijednim ili čovjekom koji ne zaslužuje ulicu u nekom
gradu? Nikako. Takav umjetničko-društveni doprinos ne gradi se
kroz količinu ljudi i čiste brojke.
Možda se samo radi o djelovanju kroz ljude – iskri koja je
zasvijetlila i svih onih 25 tisuća ljudi podsjetila tko je i
kakav čovjek Balašević bio. Iz toga se rodila ideja, kritična
masa pa i ostvariva želja. Želja da se panonskom mornaru koji je
prizvao pola grada na jednom čarobnom mjestu te 2005. godine
zapiše posljednji notni zapis. Ili samo podsjetnik da jednog dana
svojoj djeci mogu reći nešto o njemu kada zamijete tablu u novom
gradskom kvartu. O većini onih kroz čije ulice prolazimo i tako
se malo ili uopće ne priča.