Godinama se već provlači pitanje problema težine školskih torbi naših osnovnoškolaca. Imaju i srednjoškolci knjige, ali srednja škola nije obvezna, dakle tko voli nek’ izvoli, šuti, radi, uči i ne buni se. U osnovnu školu djeca moraju ići, a moraju imati i pribor.
I dok žestoki protivnici informatizacije školstva vrište kako će djecu digitalizacija i tableti zatupjeti, istovremeno im je druga tema za skvičanje kako su školske torbe preteške. Dajte se ljudi odlučite. Ili lagani tabletić ili hrpa knjiga. Ne može bez ijednoga. Što biste vi? Natrag kredu i pločicu? Pa da klinac nema zadaću na pločici jer mu je “pas polizao” (mala digresija).
Osobno bih, kao učiteljica, pristala biti privatnim robom (besplatno bih kuhala, peglala, prala, čistila i pekla kolače u slobodno vrijeme) onome tko bi mi za razred nabavio pametnu ploču i tablete za sve učenike. A što se tiče udžbenika i popratnih materijala – e pa trebat će nam tako dugo dok se ne dočepam modernih sredstava za nastavu.
No, moji učenici ipak nemaju preteške torbe. Nisam ja zbog toga nikakav lumen ni genije ni nešto posebno. Niti se puno razlikujem od svojih kolega. Kako moji učenici ne bi teglili teške torbetine kao volovi za vuču potrebna je samo dobra organizacija posla.
‘Gdje ima volje, ima i načina’, rekao je George Bernard Shaw
Zašto moji učenici ne tegle teške torbe? Jednostavno je. Ne nose iz škole, a ni u školu ono što im taj dan neće trebati. Ako smo riješili predviđene zadatke u radnoj bilježnici ili zbirci zadataka, ja ih pregledala (da, nema odmora, ni malog ni velikog, nema kavice, nema trač partijice, nema izlaska iz učionice), zašto da nose kući te knjige? Komu? Čemu? To ostaje u školi. Ako smo u bilježnicu zapisali neko pravilo iz matematike i riješili zadatke u udžbeniku, zašto da udžbenik tegle kući? Komu? Čemu? Nose kući samo ono što im je zadaća i ono što im je zaista neophodno za učenje. Ako k tome paze na raspored i nose samo knjige predviđene za taj dan, torba nikako nije preteška.
Osim toga, dobrom organizacijom posla i pravilnim planiranjem, učitelj može znati što će od pribora učeniku za idući sat trebati. I ta daaaa, kaže klincima što da donesu na sljedeći sat. Ako im neće trebati radna bilježnica, zašto da je nose? Ako će zadaća biti u radnoj bilježnici, zar se ne može zabilježiti u bilježnicu: ‘Zadaća je na stranici 34., zadatak 5. i 6.’? Rekoh, sve je samo stvar dobre organizacije. Kako u razrednoj nastavi, tako i u predmetnoj. Dobro je Shaw rekao: ‘Gdje ima volje, ima i načina.’
To je ono što trenutno mogu po pitanju teških torbi napraviti učitelji.
Krivi su i učenici
Drugi faktor (iliti čimbenik) teških torbi su učenici sami. To su oni koji se ne drže rasporeda, kojima je muka pogledati na raspored sati i složiti si knjige za taj dan pa tegle ko mazge i ono što im treba i što im ne treba. Postoje učenici zvani ‘hrčci’ koji moraju u torbi imati sve. K’o na sajmu – od igle do lokomotive.
Ne jednom sam u učeničkim torbama pronašla knjige za predmet koji taj dan nemaju, sendviče zelene boje, jogurt kojem je rok trajanja istekao prije mjesec dana, autiće, pištolje i kojekakve igračke, omote od bombona i čokolada, smrvljene kekse, polusuhe mandarine, gnjile jabuke i korištene papirne maramice.
OK, roditelji se ne bi smjeli pretjerano petljati po učeničkim torbama, ali brate mili slobodno pogledaju povremeno u ta mala skladišta svega i svačega. Još mi je živo sjećanje na jednu učeničku torbu kad sam zajedno s vlasnikom torbe u njoj nešto tražila pa smo istresli sadržaj na klupu. Bilo je kuku & lele i gromoglasni razredni ‘fuuuuj’. Ne trebam ni spominjati da sam tu torbu dizala s dvije ruke, bila je preteška da je dignem jednom rukom. Nakon što smo pola sadržaja preselili u smeće bila je puno laganija.
A roditelji? A roditelji?
Treći faktor kriv za teške torbe su roditelji. Oni kupuju svojoj djeci torbe koje u startu, prazne, teže po nekoliko kilograma. Onda im kupuju pernice za koje im skoro pa treba oružani list. Pernica na katove. Što katove? Neboder! Kad to klinac raširi po klupi ne ostane mjesta suučeniku ni za olovku. U tim neboder – pernicama nema da nema, svega ima samo ne onoga što djetetu treba. Ako mi netko objasni što će klincu u prvom razredu osnovne škole u pernici povećalo (da, da dobro sam napisala: povećalo!) ili kutomjer, častim ga kremšnitama.
Ima u tim pernicama još kojekakvih stvari za koje ni ja ne znam čemu služe. Ali, nek’ se nađe. (I optereti torbu – op. a.)
Uzalud ti pričaš da dijete treba imati što manju pernicu, da mu zaista trebaju na dnevnoj bazi samo: olovka, šiljilo, gumica, dvije – tri ‘piši – briši’ kemijske olovke u različitim bojama i eventualno drvene bojice. A ne, ne! Malac ‘mora’ imati kompletno ratno naoružanje sve sa šestarom, škarama, ljepilom, 150 flomastera jer: ‘što ako će baš taj dan trebati flomastere?’ Ma daj hodi, pa što ako neće imati? Zemlja će se i dalje okretati oko Sunca i izmjenjivat će se godišnja doba.
Kad se sve sabere: nekolikokilogramska torba, neboder pernica, nepotrebne knjige, papuče ili patike veličine gojzerica, ručnik za brisanje ruku strpan uz papuče (Oj, higijeno teška li si!), sendvič (Što ako taj dan u školi užina neće biti po ukusu mišeka maloga? Mora imati nešto što voli!), sok, papirne maramice, igračka… NARAVNO da je torba preteška! Bruh dobiješ digneš li je!
Ali, ljudi dragi, nemojte odmah lupati po učiteljima da su krivi za teške torbe. Da, dio težine torbi snose i učitelji i raspored i program, ali samo jednu trećinu. Dvije trećine težine otpadaju na vas same.
A viši razredi?
Što se tiče težine torbi u višim razredima osnovne škole, sve je isto, ali tu opet mogu kolege imati utjecaja tako da dobrom pripremom sata i sata unaprijed znaju reći djeci što će im od pribora trebati, a što ne. Dogodi se tako da dijete tri puta tjedno na, recimo Engleski jezik, tegli i udžbenik i radnu bilježnicu, a da radnu niti ne otvori, a udžbenik treba eventualno jednom. Tko je od kolega bez grijeha nek’ prvi baci kamen na mene.
Suma sumarum: gdje ima volje, ima i načina!
