Pogledajte što se sve radilo i što će se sve raditi u ostatku ovog blagdanskog produženog vikenda.
Granje ostalo nakon sječe i čišćenja šumaraka na početku
proljeća, zapalit će se večeras, uoči Uskrsa. U subotu u
večernjim satima u mnogim će selima diljem Hrvatske gorjeti
vuzmenke, vuzmenice, vuzmice, krijesovi, kolede, svitnjaci…,
kako ih već tko zove.
Običaj je to koji je najrašireniji u sjeverozapadnom dijelu
Hrvatske. Neki će uz granje zapaliti i cjepanice, kako bi se
plamen održao što dulje, možda čak i do ponoći, kad počinje
najveći kršćanski blagdan Uskrs. Provjerili smo kako se u raznim
dijelovima Hrvatske obilježavaju uskrsni blagdani. Mješavina je
to crkvenih katoličkih, ali i pretkršćanskih obreda, na početku
sezone vegetacije. Većina običaja održala se do danas, dakako u
moderniziranim verzijama, prilagođenima vremenu.
Zagorska “jenga”
Paljenje vuzmenke u Međimurju poseban je događaj. I staro i mlado
danima prije dovozi na kolima granje graba, bukve, akacije i
drugih vrsta drveća, koje slaže na hrpu. Cilj je da vuzmenka bude
što viša i šira, kako bi nadmašila one u susjednim selima. Kad se
ode na ručak, užinu ili večeru, netko ostaje uz vuzmenku da je
čuva. Jedan od običaja je, naime, da mladići potajice pokušaju
zapaliti vuzmenku u susjednom selu i time susjede izvrgnu ruglu i
sramoti. U Zagorju se drvene klade slažu u obliku stošca ili
društvene igre “jenga”. Klada po klada, i tako u visinu. Vrh
(frljunac) stupova koji klade drži na mjestu kiti se šarenim
vrpcama pantlikama. Stari naziv za takav način ukrašavanja je –
paheta.
U selima oko Ivanca vuzmenice znaju biti visoke i do dvadeset
metara. Na žaru se peku jaja u tavama privezanima na dugačke
drvene štapove. Ta su jaja posebno ukusna ako se zna da je dan
prije bio post, kad se, primjerice u Slavoniji, jela samo riba,
grah, suho voće, kompot i slična bezmesna jela. Jaja pečena na
vuzmenki su, kažu, posebnog okusa.
Uz vatru koja grije u još uvijek prohladnim noćima zna se i
zapjevati. Dugo se nije, jer bila je korizma duga četrdeset dana.
Vuzmenke su običaj za koji znanstvenici kažu da su oblik obrednih
vatri tijekom kalendarske godine, a uloga im je apotropejska.
Ostavština je to iz magijskih obreda, a cilj je da štite od zlih
sila i nečisti.
Zbog uvjerenja da je pepeo vuzmenica ljekovit, stoka se tjerala
da pretrči preko njega, pepeo se nosio na oranice radi boljeg
uroda, a vladalo je i uvjerenje da dim tjera vještice. U crkvama
se na Veliku subotu svečano odvezuju zvona svezana u četvrtak.
Velika subota je dan molitve i obilaska Kristova groba u mjesnoj
crkvi.
Nekad se tog dana nije odlazilo na polje, no ta je navada znatnim
dijelom napuštena prije nekoliko desetljeća. Naime, mnogi preko
tjedna ne stignu obavljati poljoprivredne radove jer imaju neki
drugi stalni posao pa za rad na polju koriste vikende.
Ponegdje se Velika subota naziva i Bijela subota, vjerojatno zbog
toga što se na taj dan pospremalo, čistilo po kući i bijelilo
zidove gašenim vapnom. Jedan od najraširenijih, ali i najstarijih
običaja je bojenje pisanica kao simbola života. I dok su se nekad
koristile prirodne boje od iskuhanih ljuski crvenog luka, danas
se uglavnom koriste kupovne boje. U Međimurju se njeguje izrada
crnih pisanica koje su se ukrašavale bojom dobivenom od čađe, pa
i od bobica bazge.
– Črne pisanice međimurska su specifičnost, kao što je, na
primjer, crvena pengana specifična za Dubrovnik. Prije sto ili
200 godina pisanica se bojila uz pomoć čađe i zato je bila crne
boje. Ljudi nekad nisu imale na raspolaganju boje kakve mi imamo
danas. Ljuska se namazala pčelinjim voskom i bojala u čađi.
Koristilo se samo ono što se moglo pronaći doma. Mi danas čuvamo
tu tradiciju, u malo moderniziranoj verziji. Jaja se kuhaju
najmanje pola sata, da što dulje traju. Najprije se izradi
ornament, uglavnom je to proljetno cvijeće karakteristično za
Međimurje, poput klinčeca, ljubičica i jaglaca, a potom se
pofarbalo krep-papirom, dok mi danas koristimo vodonepropusne
flomastere – opisuje nam Božena Hajdarović, umirovljena
prosvjetna djelatnica iz Nedelišća pokraj Čakovca.
Radila je kao nastavnica u Gospodarskoj školi Čakovec i desetak
godina vodila učeničku zadrugu. Poticala je djecu da se bave
izradom izvornih proizvoda pa su jedne godine obrađivali i crnu
pisanicu. Na pisanice se, kaže, mogu aplicirati i poruke poput:
“Ovo jaje na dar ti se daje.”
U brojnim selima diljem Hrvatske sačuvao se način farbanja uz
pomoć voska i kičice, grančice trsa ili neke druge biljke omotane
na vrhu žicom. Taj bi se vrh zagrijao na plamenu i uranjao u
vosak. Prije stotinjak godina uglavnom su se koristile žuta,
crvena, crna i smeđa boja. Crvena se prvo dobivala od korijena
biljke broć (Rubia tinctorum), koja se koristila i za bojenje
kože i tkanina, zatim od cikle, crvenog luka, pa i brazilskog
drveta (Caesalpinia sappan). Za druge boje koristila se i
kopriva, kora oraha… Što god se našlo u dvorištu. U dubrovačkom
području očuvana je metoda bojenja tzv. batik tehnikom.
Slavonski svilopis
Pisanice su se i darovale, neki etnolozi kažu da je to zapravo i
glavna njihova uloga, a zabilježene su i izreke poput “ovo se
jaje za poljubac daje” ili “ovo jaje znak ti budi da te moje srce
ljubi”. Pisanice su se idući dan koristile i za igre poput:
tuckanja pisanicama, gađanja pisanica kovanicama i drugo. Umijeće
ukrašavanja uskrsnih jaja – pisanica u Podravini 2008. godine
zaštićeno je kao nematerijalno kulturno dobro. Na tom je području
poznato nekoliko tehnika ukrašavanja pisanica, a pisanje voskom
jedna je od najstarijih.
– Izvodi se uz pomoć pisaljke kojom se na površinu jaja nanosi
vosak. Tako ukrašene pisanice mogu biti dvobojne, trobojne i
višebojne. Druga tehnika ukrašavanja pisanica je struganjem.
Tehnika ukrašavanja takozvanom železnom vodom izvodi se pomoću
solne kiseline u koju se umače tanki kist i iscrtava motiv na
obojenoj površini. Tehnika ukrašavanja umatanjem danas se izvodi
s pomoću raznobojnih krpica, a nekad se izvodila pomoću srčike iz
biljke setinec. Vrlo je raširena i tehnika ukrašavanja otiscima
biljaka – navodi se u opisu.
Za Slavoniju karakteristična je tehnika svilopis ili svilovez,
kad se u cjevčicu umetala svilena nit koja se na ljudsku
aplicirala s pomoću rastopljenog voska. Neki pisanice “odijevaju”
u vunu, a među posebnijim tehnikama je potkivanje jaja. Jaje se
ispuše, a na ljusku se minijaturnim čavlima pričvršćuje metalna
potkova. Prema podacima muzeja u Slavonskom Brodu, mještanin
Vlado Kulir 1929. godine pisanicu ukrašenu željeznom potkovom
darovao je tadašnjem Gradskom i arheološkom muzeju u Brodu na
Savi.
Danas je dio fundusa Muzeja brodskog Posavlja. Najstariji nalaz
pisanice datira iz druge polovice 15. stoljeća. Pisanica ukrašena
voskom sa srcolikim motivima na danje je svjetlo izašla 2003.
godine tijekom arheoloških iskopavanja na lokalitetu Gudovac –
Gradica kod Bjelovara. Pronađeno je 146 fragmenata pisanice koji
su restaurirani i konzervirani u Hrvatskom restauratorskom
zavodu. I nazivi se razlikuju pa se tako u sjeverozapadnoj i
središnjoj Hrvatskoj nazivaju pisanice ili pisanci, u Slavoniji,
Lici i Baranji šarena ili šarana jaja, a u Dubrovniku pengana
jaja. Sačuvan je u nekim krajevima i običaj umivanja laticama
cvijeća na Veliku subotu.
Često su se koristile mirišljave latice ljubičice. U Dubrovniku
se na Cvjetnicu na blagoslov nosila ispletena palmina grančica,
poma, kako se palma naziva u tom kraju, a našla se i na
poštanskoj marki koju je Hrvatska pošta dala tiskati 2013.
godine. Za pletenje pome valja imati spretnu ruku i poznavati tu
vještinu. Pome su nosila samo djeca, a ako u nekoj kući nije bilo
pomlatka, davale su se djeci iz susjedstva. Blagoslovljena,
odnosila bi se do polja i vinograda ili postavljala u kući ispod
raspela ili slike nekog sveca.
Poma iz prošle godine nije se smjela bacati u smeće, već bi se
spaljivala ili zakapala u zemlju. Da su se ljudi bojali svega i
svačega, govori i običaj iz Prigorja prema kojem se na Veliki
petak nije smjelo ništa posuđivati. Posudite li tako susjedu
sjekiru, mogao bi vam je vratiti začaranu, a onda se, vjerovali
su, svašta može dogoditi. Na Veliku subotu u košarama se na
blagoslov u crkvu nosi hrana koja se jede idućeg jutra na sam
Uskrs.
U košarama se nađe komad šunke, hrena, jaja, kruha i pereca ili
pince. U nekim župama hrana se na blagoslov ili “posvećenje” nosi
u nedjelju rano ujutro. U šibenskom zaleđu na Veliku subotu
djevojke i žene u su uređivale domove i dvorišta, a muškarci
tjerali krave i bikove na pašu.
Kad bi oko devet ili deset sati zazvonila crkvena zvona, ukućani
su se vraćali doma kako bi se umili i postali čisti u duši i
tijelu, a u nekim krajevima žene su se umivale u mlijeku kako bi
bile zdrave i lijepe. Ustalio se i običaj odlaska na bdjenje u
noći uoči Uskrsa. Tradicionalno, na Uskrs se na svečanom stolu
nađu pinca, sirnica, kuhana šunka, šunka pečena u kruhu s mladim
lukom i rotkvicama, rožata, kuglof, kokoš, purica, janjetina,
kvalitetna bijela riba…
U podravskim krajevima stol je ukrašen bijelim čipkastim
stolnjacima i nadstolnjacima s izvezenim motivima proljetnog
cvijeća. Jeo se i vrtanj ili zbornjak, pomno ukrašen uskrsni
kruh. U vazu se stavljale grane vrbe ili drijena koje su
blagoslovljene na Cvjetnicu. Zanimljivo je da se ni mrvica
blagoslovljene hrane nije smjela baciti, sve je trebalo pokupiti
i pojesti ili zapaliti. Ostaci hrane nisu se smjeli davati
životinjama. Nakon jela djeca po vrtu skupljaju pisanice.
Pohod raspetnika
U Prigorju i Zagorju njeguje se pohod raspetnika ili križičara.
Na čelu skupine hodao je mještanin s raspelom u rukama. Obilazili
bi kuće, a stanari su izlazili i poljubili raspetog Krista.
Sudionici u povorci dobili bi novčice. U središnjoj Dalmaciji
koriste se klepetaljke i čegrtaljke koje su stvarale glasne
zvukove i pozivale na misna slavlja. Na Murteru bi na Uskrs
najstarija djevojka iz svake kuće nosila na glavi veliku bijelu
košaru kohu s bublijom (vrsta pogače), jajima, malo soli i malo
sira. Mladići i stražari Božjeg groba na blagoslov su nosili
vino.
Etnolozi ističu da su u nekim priobalnim krajevima djevojke
nosile samo bijelu odjeću kao znak čistoće i nevinosti.
Etnologinja Jasna Čapo Žmegač piše da su žene koje su imale
zetove nosile jaja u košarama za “nasadit zeta”, kako bi imao što
više djece. Među starijim običajima u Velikom tjednu je i
udaranje prutovima po crkvenim klupama, a izgubio se tijekom
stoljeća, kao i običaj šibanja djevojaka i mladića kako bi se
snaga s mladoga granja prenijela na njih. U nekim se sredinama do
danas zato sačuvala tradicija čuvanja Kristova groba, a scensko
prikazanje uskrsa srednjovjekovnog je podrijetla.
Grob se uređuje cvijećem, a negdje i proklijalom pšenicom ili
bijelim grahom posađenom na početku korizme. Među čuvarima
Kristova groba su i vodički žudije, koji čuvaju Isusov grob od
Velikoga četvrtka do Uskrsa. Radi se o dvanaest mladića koji ne
smiju biti stariji od trideset tri godine, koliko je imao Isus
kad je umro na križu. Žudija mora živjeti u skladu s kršćanskim
naukom i sudjelovati u crkvenim obredima. Grob čuvaju po dvojica
žudija odjevenih u rimske vojnike, a izmjenjuju se svakih
dvadeset minuta.
Na Veliki petak prate Isusa koji nosi križ, a na Veliku subotu
odbacuju koplja i padaju, dok dva anđela ulaze u grob i
najavljuju Kristovo uskrsnuće. Na Uskrsni ponedjeljak obilaze se
rodbina i prijatelji, djecu se daruje preostalim pisanicama, i
nakon dugoga vremena korizme, kad se nisu organizirala slavlja i
svadbe, oživio je nanovo društveni život po selima i gradovima.
Uskrsni blagdani završavanju na Mali Uskrs (Belu ili Bijelu
nedelju ili Matkanu), kad se održavao običaj matkanja, uzajamno
darivanje pisanicama kojim su djevojke postale matke, odnosno
sestre, koje su se time obvezale međusobno si pomagati do kraja
života.
Mali ili Mladi Uskrs dolazi osmog dana od Uskrsa jer se Isus
osmog dana od uskrsnuća ukazao učenicima. Ime je Bijela nedjelja
dobila po bijelim haljinama koje su nosili novokrštenici u
vrijeme kad su se krstili samo odrasli.