Varaždinski buvljak svakoga je četvrtka i subotu prepun prodavača i kupaca. S vremenom je od mjesta trgovanja prerastao u kultno gradsko mjesto gdje se na jednom mjestu može odlično osjetiti puls grada. I oni koji ne kupuju ovdje često dolaze radi društva, odmora, razbibrige.
A oni zainteresirani za kupnju tu mogu pronaći sve, i to za bagatelu – od odjeće, obuće, parfema, stripova, knjiga, umjetnina, alata… Doslovno nema čega nema.
– Ovdje dođem jako rano, tu sam već u pola 6. Mogu si malo prespavati i pričekati dok dođu kupci, prođe mi vrijeme, podružim se malo s ljudima. Prodaja općenito ide jako slabo, ovisi kako kad. Od toga se ne može živjeti, nije to baš profitabilno. Dolazim više radi društva i da se malo ‘doštuka’ penzija. Od toga se još nisam obogatila, za to bi ipak trebala ući u politiku – ispričala nam je Maja, koja ovdje dolazi već 30 godina.
Robu, kako kaže, kupuje za 5 kuna te prodaje za 10 ili 15 i tako ostvaruje dodatni prihod uz onako malu mirovinu, taman da može preživjeti.
Natalija ima sličnu priču. Ona je, kaže, kao mala da buvljaku prodavala igračke, tako da joj je to ostalo ‘u krvi’. Danas u ponudi ima uglavnom tekstil, cipele i jakne, a pošto ima veliku obitelj, većinu robe dobije od njih.
I ona na sajam dolazi jako rano, oko pola 5, da nađe mjesto.
Na pitanje koliko joj se to isplati odgovara da uvijek nešto proda.
– Tu ima svega, tako da se uvijek nešto proda. Ljudi inače ne bi ovdje dolazili. Ali ovisi o tome koliko su ljudi voljni platiti za nešto – rekla je Natalija.
Marija ovdje dolazi nešto kraće. Kaže kako ona ne živi od prodaje na buvljaku, ali zna da je mnogima to jedini izvor prihoda. I njezina priča je isto slična ko i Natalijina i Majina.
Budi se rano ne bi li sa suprugom što prije našla mjesto i posložila robu za prodaju. U ponudi ima svega, od vaza do stolnjaka i krevetnine.
– Neke stvari su moje, koje više ne trebam, a ostalo muž nabavlja u Njemačkoj. Tamo ima sestru pa nam ona to nabavlja na sajmu – kaže Marija.
Nisu svi na sajmu bili pričljivi. Iz brojnih se izjava dalo isčitati kako ovdje najčešće izlažu ljudi slabijeg imovinskog stanja, odnosno oni s malom mirovinom pa im svaka dodatna kuna dobro dođe.
Sve su ove priče u srži iste. Ljudi koji bi trebali uživati u mirovini, moraju prodavati polovnu robu ne bi li mogli preživjeti i osigurati si kakve-takve uvjete za život.
Da bi ironija bila veća, istoga dana gospođu koja je na buvljaku prodavala plastične križeve s par stiropornih cvjetova ‘posjetila’ je inspekcija. Nažalost, taj je detalj još jednom pokazao da hrvatske institucije nisu za sve građane jednake. Nad nekima se revno provode zakoni i propisi, neke zakoni i propisi ne okrznu i za daleko veće prijestupe.
Na varaždinskom buvljaku tako u samo jedno jutro možete vidjeti ne samo što je ‘stvarni’ život, nego i kako zapravo funkcionira Republika Hrvatska.
