Ceh mesara bio je najbogatiji među cehovima o čemu svjedoče gozbe zabilježene u njihovim zapisnicima.
19.4.1870. “Društvo dobrovoljaca za hrvatske kazališne predstave”
u zgradi starog varaždinskog kazališta, u današnjoj
Kranjčevićevoj ulici izvelo je veselu igru u 4 čina “Varmeđinska
reštauracija ili tko će biti prvi sudac” Antuna
Nemčića. Bio je to prvi nastup članova diletantskog
društva utemeljenog od strane profesora i učitelja sa željom
izvođenja kazališnih predstava na hrvatskome jeziku. Varaždinske
novine “Pučki prijatelj” u izvješću sa predstave bilježe
oduševljenje Varaždinaca koji su mogli vidjeti predstavu “…na
milozvućnom jeziku materinskom” i “…sud svoj vrh uspjeha izrekoše
već oni zeleni vijenci s trobojnicami, koji su letjeli na
pozorište, zatim višekratno živahno pljeskanje istoglasni
opetovani bravo i živio…”
~~~
U srednjovjekovnom Varaždinu, kada su obrtnici pojedinih struka
bili udruženi u cehove i od kralja odobrenim pravilima štitili
svoje interese, jedan od najznačajnijih bio je ceh varaždinskih
mesarskih majstora. Cehovsku organizaciju utemeljili su
1589.godine, do tada su bili udruženi u crkvenu Bratovštinu
tijela Kristovog čiji se oltar nalazio u župnoj crkvi svetog
Nikole. Mesarski majstori bili su mnogobrojni, u 15.stoljeću u
Varaždinu ih je bilo čak 18. Ceh mesara bio je najbogatiji među
cehovima o čemu svjedoče gozbe zabilježene u njihovim
zapisnicima, posjedovali su kuću u Mesničkoj ulici, imali
vinograde, oranice i druga zemljišta dobivena oporučno od
preminulih članova ceha. Nastojali su imati najljepša i
najskuplja obilježja: bogato ukrašenu zastavu, velike svijećnjake
na svojem oltaru, kićenu škrinju gdje su držali novac, zapisnike,
računske knjige, kositreni vrč iz kojeg se pilo na gozbama.
Novcem su često pomagali svojim starim i bolesnim majstorima i
njihovim udovicama te siromašnim Varaždincima.
~~~
U selu Svibovcu kraj Varaždinskih Toplica na prijelazu s 19. u
20. stoljeće postojalo je lječilište gdje su se vlažnim oblozima
i specijalnim dijetama liječile razne bolesti. Liječenje je
trajalo do osam tjedana, a o pacijentima je brinuo kupališni
liječnik iz Toplica. Godišnje se ovdje liječilo oko 300
bolesnika. Vlasnica i ravnateljica “Sanatoriuma Svibovec” bila je
Laura Malošeg. U reklami lječilišta spominje se izvrsno vino kao
sastavni dio tamošnjih dijeta.