Jeste li očistili svoje čizmice?

Tamo negdje krajem 17. stoljeća u jednom malenom selu - smještenom podno velebnog planinskog lanca kojeg danas zovu ‘Hohe Tauren’, a koji je dio prirodne alpske granice između Austrije i Italije - jedno se germansko dijete po prvi puta susrelo sa bićem koje i danas, nakon gotovo četiri stoljeća, budi strah kod najmanjih.

Zima je u podalpskom području u doslovnom smislu te riječi i mnogobrojne obitelji u večernjim se satima okupljaju u svojim kolibama i spremaju za nešto što zovu - ‘Hausbesuch’, kućnu posjetu. Događaj je to prije svega namijenjen djeci, ali tu djecu ništa nije moglo pripremiti na susret koji ih je očekivao. 

Raskošna gozba

Sadržaj se nastavlja...

Pa tako i našeg malog Germana. Znao je on kako se negdje početkom prosinca njegovi roditelji spremaju za tu večer pripremiti što je moguće raskošniju gozbu i kako će on i njegova braća i sestre dobiti jabuku ili čak možda i kakav komad kolača od njima začudnog, ali svakako dragog lika kojeg zovu Nikolaus. No te je zime simpatičan djedica, preteča Djeda Mraza - i, naravno, svetac, rođen u Turskoj, zaštitnik djece - sa sobom poveo društvo.

...I to ne bilo kakvo.

Jer iza zatvorenih vrata maleni je German, kao i njegova braća, osim prigušenog smijeha dobronamjernog djedice čuo zvuk lanaca i teških koraka, dahtanje i njuškanje. I potmulo, gotovo prijeteće, duboko – režanje. Ništa ga nije moglo pripremiti na ono što je ugledao kada su se treskom otvorila trošna vrata koja su jedva zadržavala oštru austrijsku zimu.

Neljudske oči

Našao se oči u oči sa stvorom koji ga je netremice gledao. I polako, ali sigurno, ulazio u njegovu kuću…

Po čitavom tijelu dlakav, uznemirujućeg izraza lica posred kojeg su ga halapljivo gledale neljudske oči. Zluradi je osmijeh otkrivao niz oštrih zubi, a iz razjapljenih čeljusti zamjetno je dugačak jezik palucao zrakom. Iz čeonog dijela glave stršili su dugački, unatrag savijeni rogovi, a na završecima podugačkih prstiju toga stvora – prijetile su oštre pandže. U rukama je držao svežanj brezinih šiba, a na leđima je nosio nešto nalik na – korpu.

Sve što je stajalo između malenog Germana i ovog stvora bili su njegovi roditelji i stol na kojem je čudne goste te jedne zimske noći prije četiristotinjak godina čekala čašica ‘Schnapssa’, nešto malo pečenog mesa i pokoji zalogaj kolača.

No malenom Germanu te večeri nije bilo do jela, ni do poklona za koje je znao da će ih dobiti od Nikolausa. Razgoračenih očiju, netremice je promatrao zloslutno stvorenje, stiščući se među svoju braću i sestre, koja su također dijelila njegov strah.

Četiri stoljeća strave

Ništa se osobito nije promijenilo od ovog vjerojatnog susreta s jednim od onih stvorenja koje već 400 godina izaziva užas i stravu kod djece. Klinci jednostavno znaju da 6. prosinca moraju očistiti svoje čizmice koje će, ukoliko su bili dobri, poklonima ispuniti sveti Nikola. No oni koji te godine nisu bili dobri, imat će posla s jednim podalpskim stvorenjem krajnje uznemirujućeg izgleda, a kojeg prati i jednako zloćudan karakter…

Susrest će se s – Krampusom.

Ono što je zanimljivo uz ovo stvorenje jest činjenica kako se o njemu zapravo vrlo malo zna. Za razliku od njegovog kompanjona svetog Nikole, koji je u dijelovima Tirola, Štajerske, Bavarske i ostalih podalspkih područja današnje Austrije i Njemačke bio poznat već tijekom 11. stoljeća, Krampus je, čini se – čekao svoju priliku.

Sveti Nikola

Naime, baš negdje tijekom tog 11. stoljeća jedna od popularnijih zimskih manifestacija, a u čijem su centru pažnje bila djeca, bila je dolazak svetog Nikole. Taj svetac, koji inače nikada nije kanoniziran od strane Crkve, među ostalim je proglašen i zaštitnikom djece, jer je jednom prilikom spasio dječaka kojem je zapela riblja kost u grlu, dok je u drugom slučaju, nešto morbidnijem, spojio dijelove tijela izmasakriranih klinaca i vratio ih u život. To su, naravno, legende vezane uz ovog Turčina, koji je možda i uspio izvesti nešto što bi bilo nalik na Heimlichov zahvat i time spasio život malenog proždrljivca.

No, bilo kako bilo – njegovi su dolasci iščekivani s radošću i veseljem. Maleni su znali kako će dobiti poklon pa je čak i zabilježen dolazak svetog Nikole na mnoge njemačke fakultete i ostale onodobne obrazovne ustanove – jer je Nikola prije svega mlade poticao na učenje. Pogotovo kršćanskog nauka.

Čišćenje čizama

Negdje na počecima Nikoline turneje po austrijskim i njemačkim selima počinje i tradicija čiščenja čizama. Naime, veći dio podalpskih ruralnih obitelji se baš i nije mogao pohvaliti imućstvom. Čak štoviše, česte epidemije gladi poharale su mnoga sela i iza sebe ostavljale brojne umrle od gladi. Početkom 13. stoljeća obitelji su bile prisiljene ostavljati djecu po šumama kako ne bi gledali najmanje kako se muče. Tu negdje se pojavljuju i Hänsel und Gretel iliti Ivica i Marica (s tim da Hänsel nije preživio – o tome u jednoj drugoj priči).

Siromašni su ljudi učili svoju djecu kako čuvati ono malo stvari koje su imali. Svakako najvrijednija i u nekim slučajevima jedina imovina koju su posjedovali bila je odjeća i obuća koju su nosili. Čizme su bile pogotovo vrijedne, s obzirom na oštre i iznimno hladne zime u tim područjima. Nemalo puta je jedan par čizama bio dijeljen među braćom i po nekoliko generacija – što ne govori samo o kvaliteti izrađene obuće, na koju danas nećete naići ni u jednom trgovačkom centru, već i o brizi koja se vodila oko – čizama.

Nagrade za djecu

Djeca su od najranije dobi naučila čuvati svoje čizmice, a ona koja bi ih svake godine baš u noći uoči dolaska Nikole očistila, ulaštila i pokazala kako su još uvijek funkcionalne, bila bi iznenađena nagradom ili poklonom koji je najčešće bio neki orašasti plod, jabuka ili ručno izrađene drvene igračke. Te su bile poseban dar za one koji su doista dobro čuvali svoju obuću.

Krampus je svoj put, čini se, započeo u u 16.stoljeću vrlo popularnim komično jezivim predstavama ‘Schauriglustig’, koje je organizirala tadašnja Crkva, a koje su za zadaću imale podučavanje morala i vrlina. Osim toga, u tim se predstavama zdušno ismijavao – Vrag, koji jednostavno nije bio kadra uzvratiti mudrim kršćanima. No to je samo predstava.

Polujarac s rogovima

Pa, ipak, zahvaljujući tim predstavama, čini se kako Krampus dobiva svoj izgled. Već u ranom srednjem vijeku Crkva počinje polako stvarati lik Đavla, Vraga, Sotone, koji se nedvojbeno bazira na poganskim nadnaravnim bićima – Satirima ili Bogu Panu. Polučovjek-polujarac s rogovima na glavi i dugačkim ljuskavim repom vremenom dobiva još atributa i karakteristika pa mu se u jednom momentu povijesti pripisuje i lice koje ima na – zadnjici.

Ovaj se dvojac prvi puta zajedno na povijesnoj sceni, negdje u austrijskim šumama, pojavljuje koncem 17. stoljeću. Krampus je, naravno, u toj podijeli bio protuteža Nikolinoj dobroti koja je nagrađivala dobre, uzorne i poslušne, dok bi potonji bio zadužen za bičevanja, udaranja podebljim šibama, a u onim najgorim slučajevima i otimanje malih izgrednika koje bi odnosio tko zna gdje. Neki kažu, i u sam pakao.

Koliko god suza i straha među djecom izazvala njegova pojava – Krampus, a čije bi se ime etimološki moglo vezati uz glagol ‘Krampfen’, što bi značilo grčevito grebanje iliti ga ‘pandžanje’ - uspio je preživjeti brojne hausbesuch-ove. 

Krampus na razglednicama

Čak štoviše, tijekom Austro-Ugarske vladavine, a koja je među prvima u svojem poštanskom sistemu uvela slanje razglednica, svoje je mjesto baš na tim razglednicama 1880-ih pronašao i – Krampus. 

Gruss vom Krampus bio je čest likovni motiv na vrlo popularnim razglednicama koje prikazuju ovo vragoliko stvorenje kako ili tuče djecu sa šibama ili ih odnosi u košari na leđima.

Pokušali ga zabraniti

Jednom su ga i zabranili. Krampus se našao na crnoj listi u nesretno vijeme kada je nakon kraćeg rata u Austriji na vlast 1932. došla desno orijentirana, konzervativna politička organizacija Vaterlandische Front, u potpunosti usklađena sa tadašnjom Katoličkom crkvom, koja na Krampusa nije gledala blagonaklono. Nešto mu se slično dogodilo i 1950-ih, kada ga je pokušala zabraniti također austrijska Kršćansko-socijalna stranka, a koja je Krampusa, pazite sad ovo, proglasila - ‘zlim čovjekom’.

Krampuslaf

Bilo kao bilo, Krampusa se nisu mogli riješiti i vrlo skoro na scenu stupa ne jedan nego više njih okupljenih u manifestaciju pod nazivom ‘Krampuslauf’.

I taj događaj ima svoje višestoljetne korijene koji se nisu promijenili sve do danas – s obzirom kako se skupina mladića, odjevenih u groteskne maske u noći s 5. na 6. prosinca okuplja u brojnim mjestima, gradovima i selima diljem Njemačke i Austrije. Ali i Slovenije i Hrvatske. Ekipa iz međimurskog Svetog Martina na Muri radi to jako dobro i svaka im čast na čuvanju višestoljetnog običaja.

Oni koji su bili dijelom barem jednog Krampuslaufa potvrdit će kako se radi o jedinstvenom događaju. Jer koliko često imate priliku vidjeti hordu Krampusa koja u jedan mah trčeći kreće prema vama uz veliku mogućnost kako ćete po leđima dobiti ili šibom ili možda i bičem? Iako su takvi slučajevi rijetki. U tom ćete slučaju imati izraz lica kojeg je gotovo sigurno imao i maleni German s početka ove priče.

Uvijek ima mjesta...

Krampus. To crno stvorenje isplažena jezika, dugačkih, šiljatih rogova i kozjih nogu, neumorno i dalje šeće ovim dijelom Europe. Antropolozi, etnolozi i povjesničari još uvijek pokušavaju pronaći korijene ove crne spodobe koja je i nakon toliko vremena i razvoja društva još uvijek kadra dobro uplašiti, kako djecu, ali tako i one nešto starije.

I zato očistite svoje čizme, jer nikad se ne zna, u Krampusovoj korpi uvijek ima mjesta za još jednog...