Heroj iz Varaždina.
Pero Danjko iz Varaždina nije dugo dvojio
što učiniti kada je na Facebooku vidio poziv u kojem se traži
osoba koja bi baku iz Hrvatske odveze do granice Poljske i
Ukrajine kako bi svog unučića odvezla na sigurno. Baka
Oksana živi u Sinju i jako je vezana za unuka
Egora koji živi u Harkivu gdje se odvijaju
žestoke borbe.
– Kada imam priliku koliko toliko pomognem na tim akcijama. Ova
me situacija podsjetila na moju mamu. Ima unuka i nerazdvojni su
i odmah sam nju stavio u tu situaciju – rekao je Pero.
Taj je tjedan bio bez posla i odlučio je pomoći. Duga vožnja mu
nije strana budući da je kao vozač kamiona prolazio tim putevima.
Pero je odgovorio na objavu Marijane Matešić iz Zagreba koja nam
je rekla kako je taj apel postavila samo pet minuta ranije.
– Baka Oksana krenula je iz Splita i želi otići po unuka. Kaže da
će i pješke otići ako treba. Dok je ona bila na putu iz Splita
prema meni stavila sam objavu na Facebooku i pet minuta kasnije
javio se Pero, naš heroj – kazala nam je Matešić.
– Bez razmišljanja je rekao: dovezi mi baku da odspava nekoliko
sati u Varaždinu i u pet ujutro krećemo – objašnjava Matešić.
Za slučaj je doznala na Facebook stranici SOS Ukrajina gdje su se
ljudi dogovarali kako da osiguraju prijevoz izbjeglicama iz
Ukrajine. I sama je otišla na granicu s Poljskom kako bi pomogla.
S grupom ljudi krenula je na put i dva dana kasnije vratili su se
s čak 140 mama i djece.
– Čim smo ih smjestili u kombije, oni su zaspali. Jedan mi je
dječak nakon pola sata pružio ruke i dva sata spavao u naručju.
Cijelo vrijeme smo bili u kontaktu s institucijama i javljali
koliko ljudi dovozimo – ispričala nam je Marijana o akciji koja
se odvila pretprošlog vikenda.
Put od 2000 kilometara
Kada je baka stigla na kolodvor u Zagreb Marijana joj je rekla
kako su pronašli prijevoz za unuka.
– Nije mogla vjerovati, samo je zahvaljivala, ne samo meni već
svim Hrvatima – govori Marijana.
Egor je s roditeljima živio u Harkivu i trebalo im je četiri dana
da na sve moguće načine dođu do granice. Uspjeli su pronaći
mjesto u konvoju i napustili su grad.
Prvi je plan bio da Pero i baka Oksana Egora preuzmu na graničnom
prijelazu, no ipak su morali ući u Ukrajinu i voziti se 60-ak
kilometara. Kaže kako generalno nije bilo problema i da su imali
potvrde od udruge s kojim su ciljem došli. Ukrajinski dio puta
bio je obilježen kontrolnim punktovima koji su bili u svakom
selu, no uspjeli su sve obaviti bez većih problema. Kada su
napokon stigli do Egora i njegovih roditelja Pero je odmorio
nekoliko sati kako bi bio spreman na put.
– Na granici je bio kaos, kada vidiš tu silnu djecu… vidiš da
tata doveze obitelj a djeca plaču. To mi je bilo najgore gledati
– govori nam Pero i dalje opisuje nemile prizore: ‘Baš je počeo
snijeg padati, vani je temperatura -5 °C a jadni ljudi stoje na
toj cesti, cijeli svoj život spremili su u jedan ruksak’.
Kaže kako mu se baka Oksana cijelim putem zahvaljivala te
govorila da ga je sam Bog poslao k njoj. Na put u Hrvatsku trebao
je krenuti samo Egor, no u zadnji tren odlučila je s njim krenuti
i njegova majka.
Marijana je putnicima priredila doček u Varaždinu gdje su otišli
na pizzu da se okrijepe od dugačkog puta.
– Iznenadili su se kako smo ih dočekali, a malog gospodina
najviše su razveselili baloni u bojama njihove zastave – rekla je
Marijana.