Svatko svoju domovinu voli. Mislim, to je pretpostavka koja se kao podrazumijeva da svatko voli svoju domovinu. E, sad! Je li ta ljubav prema domovini urođena, naučena u roditeljskom domu i obitelji, naučena u školi, prihvaćena i preuzeta iz okruženja, ili je ‘još u razvoju’ i isplivat će na površinu preseljenjem u ‘dijasporne’ vode, e to ovisi o pojedincu.
Mi u školama učimo djecu domoljublju. Domoljublje je ljubav prema svom narodu, domovini. Neki ‘veliki’ domoljubi se kunu i u rodoljublje, koje odvajaju od domoljublja, a Hrvatski jezični portal kaže da je riječ rodoljub srbizam te da su mu istoznačnice: rodoljubivost, domoljublje, patriotizam, domorodstvo (tko mi ne vjeruje neka sam provjeri ovdje).
Što učimo u školi
U drugom razredu osnovne škole učimo hrvatsku himnu. Hrvatska himna je, bez lažne skromnosti i prenaglašenog domoljublja, onako realno gledajući, jedna od najljepših državnih himni na svijetu. Što tekstom, što svečanošću melodije.
Dakle, učenici se s Lijepom našom susreću već u drugom razredu osnovne škole, zatim je ponovno pjevaju u trećem razredu (i slušaju), a u petom bi trebali učiti tekst Mihanovićeve Horvatske domovine, pjesme koja je nastala pjesnikovim ushićenjem ljepotom domovine promatrane u Zelenjaku, u srcu Hrvatskog zagorja, davne 1835. godine. Nadam se da neće nikome biti nepoznat podatak da je iz Mihanovićeve Horvatske domovine iznjedrio tekst naše himne naziva Lijepa naša. Horvatska domovina napisana je na hrvatskom jeziku koji se tada koristio, u njoj su riječi koje su zastarjele i današnjim naraštajima strane. Jer, kako sve raste i razvija se, tako i jezik raste i razvija se.
Treba li zbog arhaičnog jezika (čestna, persa, serpi, vozi, marha, šetuje, i tako dalje) i duljine pjesme (četrnaest strofa od po četiri stiha) izbjegavati da učenici uče Horvatsku domovinu napamet? Je li dovoljno da učenici izađu iz osnovne škole i znaju samo prve četiri strofe koje čine hrvatsku himnu?
Hoće li naši učenici patiti od stresova, PTSP-a, nesanice i trajnih posljedica i trauma ako ih se prisili da nauče Horvatsku domovinu napamet? Moje generacije još i dan danas znaju Krvavu bajku, Titov naprijed i kojekakve druge pjesme koje su u doba našeg školovanja bile ‘in’ i koje smo, htjeli – ne htjeli, morali učiti napamet. Sumnjam da itko zbog toga ima trajna mentalna oštećenja. Budući da današnja djeca nisu napravljena od nekog lakotopivog turboosjetljivog materijala, neće im se ništa dogoditi ako nauče ‘majku’ naše himne, predivnu domoljubnu pjesmu Horvatska domovina napamet. I zapamte je za cijeli život!
Kad učenici drugih ili trećih razreda krenu pjevati himnu, učiteljima redovno krvare uši. Melodija je prilično složena za te male sluhove u razvoju pa himna sliči na sve samo ne na sebe. Masakriranje svečane domoljubne pjesme.
Kud s rukama kad se intonira himna?
Što se tiče izvođenja himne, kad pitate učenike u kojim prilikama se himna izvodi i kako se treba ponašati kad se intonira, dobivate kojekakve odgovore. Učeničko šarenilo odgovora niti ne čudi, ako uzmemo u obzir da Hrvatska nema standardizirana nacionalna obilježja, a himnu polovina građana sluša stojeći u stavu mirno, a druga polovina ljudi drži ruku na mjestu gdje misle da im je srce. Pa se tako neki drže za skoro pa lijevo rame, drugi za lijevu ‘sisu’, treći za želudac, rijetko tko zaista pogodi gdje mu je srce pa stavi ruku tamo. To smo inače preuzeli od Amerikanaca, koji imaju dugu tradiciju držanja ruke na srcu prilikom intoniranja himne, isto kao i rečenicu iz njihove predsjedničke zakletve ‘So help me God’ odnosno ‘Tako mi Bog pomogao’. No, vratimo se temi, a plagijatorstvo danas nije tema.
Dakle pitaš dječicu u kojim se prigodama izvodi himna. Svi uglas odgovaraju: ‘Na utakmicama’. Dakle do toga smo došli. Dječje domoljublje i znanje o himni svodi se na: himna je pjesma za utakmice, a neki drže ruku ‘na srcu’ a neki ne, ovi koji drže ruku su domoljubi, a ovi koji ne drže nisu.
Eto zato bi, između ostalog, učenici trebali naučiti Horvatsku domovinu. Da shvate da himna ne služi kao znak za početak neke utakmice.
Zastava i tako to
Jedan od simbola domovine, uz grb i himnu, je i zastava. Naša zastava je sirota toliko izrabljena, zlouporabljena, moralno srozana da će nam trebati mnogo domoljubnog odgoja da joj natrag vratimo dignitet. Pitaš učenike kada ističemo hrvatsku zastavu, a oni svi znaju: ‘Na svadbama!’. Stara je hrvatska, ali i općenito na Balkanu, tradicija barjaktara na svadbama. Kako sve rjeđe vidimo kuće i zgrade okićene hrvatskim zastavama na dane državnih praznika, logično je da su djeca taj važan simbol državnosti smjestila na svadbu.
Zaključak? Naša djeca dva od tri državan simbola povezuju s utakmicama i svadbama. Naučili u školi? Teško. No, spomenimo i način na koji se u novije vrijeme određuje količina domoljublja u krvi.
Ja sam domoljub, a ti nisi
Kad smo kod učenja o domoljublju, osvrnimo se i na aktualno poimanje domoljublja iz perspektive širih narodnih masa. Oni koji slušaju Thompsona su domoljubi. Oni koji smatraju da Tonson (kako ga njegovo štovatelji zovu kad pročitaju staru hrvatsku riječ ‘thompson’) ne pjeva nego ispušta na pozornici (hrvatski: stejdžu) samrtničke hropce svojim hrapavim glasom i ne vole ga su: antife (za neupućene to je novokovanica za anifašistu, negativan kontekst – valjda zato što je fašizam bio dobar, a antifašisti su bili zlo), četnici, jugokomunjare, ‘mrzitelji svega hrvatskog’. Boš’ sačuvaj da netko ima glazbenog ukusa pa zbog toga ne voli rvackog sina Tonsona! Svi koji ne vole Tonsona su ne’rvati i izdajice.
‘Domoljubi’ ovakvog kalibra pokazuju svoju domoljubavnost izuzetnom pismenošću u kojoj se za postavljanje pitanja koriste dalikanjem (da li), zatim pišu: sumljam, neznam, precjednica, Hrvacka, dimljačar, i tako dalje i tako dalje, boli glava od silne količine nepismenog domoljublja.
Kako se voli domovina?
Voli li se domovina slušanjem pjesama i pjevača sumnjive kvalitete, mahanjem zastavom na svadbama i držanjem ruke negdje na želucu prilikom intoniranja himne ili se domovina voli poznavanjem jezika i pravopisa, povijesti i prirodno – povijesno – geografsko – kulturnih znamenitosti domovine? Voli li se domovina osjećajem ponosa pripadnosti nekom narodu ili iskazivanjem mržnje i netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pripadnicima drugih naroda? Učimo djecu pravim vrijednostima. A te su da se domovina voli radom i znanjem.
