Suze. Ogromne suze kapale su s očiju moje majke kada smo se zadnji puta grlile i tješile kako će sve biti dobro.
Ako sam nešto u životu mrzila, mrzila sam vidjeti mamu kako plače. Ovaj puta razlog za njenu tugu bila sam ja. To nije bila tuga ‘opet ima loše ocjene’ ili ‘napila se iza Gimnazije i ispovraćala po krevetu’. Ovoga puta spakirala sam kofere i odlučila prevaliti dvije tisuće kilometara u potrazi za boljim životom.
Iza sebe sam ostavila stalan posao u Zagrebu, komfor dečkovog stana i njegovog automobila u kojem sam svakodnevno psovala idiote koji se na Jarunu nisu pravovremeno uključivali u promet.
Dakle, imala sam sređen život o kojem većina Hrvata može sanjati.
Što je mene mučilo
Ono što je mene mučilo stavljalo je sjenu na dobre uvjete u kojima sam živjela.
Mučilo me što mi Bandić od svake plaće uzima 900 kuna kako bi uhljebio još više ljudi u svoj kartel. Mučilo me što svaki dan moram gledati gdje ću kupiti osnovne životne potrepštine. Danas su šunka i sir na akciji u Konzumu, ali Kaufland ima deterdžent za rublje po povoljnoj cijeni. Ne mogu si kupiti pišljivu Kinder čokoladu jer je već kraj mjeseca, kako naši ljudi kažu, ‘visok je datum, još 10 dana do plaće, ne možemo kupiti još i to’. Pitala sam se je li stvarno toliki problem kupiti još i tu čokoladu. Pobogu, 2017. je godina, a mi i dalje važemo što ćemo i gdje kupiti.
Mučilo me što je naš birokratski aparat rupa bez dna, što uplaćujem poreze i prireze da bi Maja iz financija svaki dan za radnog vremena mogla otići na plac i k frizeru dok ja šljakam prekovremene.
Gospoda ubijaju i na asfaltu i na moru
Zašto se hapsi klinac s jointom u ruci kad imamo gospodu koja ubija ljude na asfaltu i na moru?
Oni koje je sreća pomazila pa su uspjeli otići na more, nisu mogli izbjeći gužve na naplatnim kućicama. U kućici sjedi mrzovoljna gospođa, dobila je posao iako je završila samo osnovnu školu, no njen Ante je predsjednik adezea u njihovoj općini, pa zato nema smisla da jadna žena ostane bez posla. Glavno da mi imamo ‘naše’ autoceste.
Ovo je država gdje se proziva gospodin Bakić, čovjek koji je za naše klince u školama osigurao micro:bit računala, nešto o čemu praznoglave majke koje gledaju koji klinac iz razreda ima Iphone, a koji je ‘lidlić’, nemaju pojma.
Ovo je država u kojoj se šahisti, pardon, taksisti, bune protiv Ubera i ‘nelojalne konkurencije’. Hajde, prisilite ljude da se voze u vašim starim krntijama za 40 kuna više. Ne sjećam se da su poštanski uredi prosvjedovali kad je svijet upoznao e-mail.
Skupljanjem boca protiv ovrha
I dok se kod nas i dalje raspravlja o ustašama i partizanima, djeca u vrtićima nemaju što za pojesti. Stropovi u školama padaju. Zadnja slamka spasa nad ovrhama koje provodi Hanžeković za neplaćanje HRT-ove pretplate je skupljanje boca.
Kako da ostanem u zemlji u kojoj neću dobiti mirovinu za svoj rad? Ta mirovinski sustav će se potpuno urušiti kroz dvije, tri godine.
I sve dok zadnji, pošteni čovjek ne ode u Njemačku, Irsku, Kanadu ili Novi Zeland, uhljebljivat će se pedesetero novih ljudi svaki mjesec u izmišljena ministarstva, gradit će se fontane i oporezivati sve što nam je potrebno za dostojanstven život.
Potpuno sam se preporodila
Zakoračivši na irsko tlo, putpuno sam se preporodila.
Ovdje ima poslova k’o u priči, ne radi samo onaj koji ne želi raditi. Plaće su vrlo dobre, standard odličan.
Neki dan sam u trgovini kupila tjesteninu proizvedenu u Rijeci. Pogađate, platila sam manje nego u Hrvatskoj.
Posao sam dobila na temelju znanja i vještina koje posjedujem, nije mi bila potrebna stranačka iskaznica.
Nitko mi ne uzima pola plaće da bi zapošljavao rodice ili rođake.
Pronašla sam dobar stan u kojem kuham najfiniju, domaću junetinu koja nije došla iz Argentine nakon deset godina smrzavanja i odmrzavanja.
Porezi minimalni, ljudi sretni
Ljudi su vrlo srdačni i spremni pomoći, nitko se ne mora zamarati osnovnim egzistencijalnim pitanjima.
Dobila sam još jednu potvrdu da su ljudi sretniji u zemljama gdje su porezi minimalni.
Suze u maminim očima nestale su i pretvorile se u smiješak. Zna da ću imati bolji život, makar sam ovdje manje od dva mjeseca.
Iako mnogi govore ‘ako ti se ovdje ne sviđa, samo idi, takve ovdje ni ne trebamo’, ja ću im se smijati k’o malo dijete, zamazana Kinder čokoladom i s nešto ušteđenih eura u džepu, čekajući da zadnja osoba koja ode iz ove napaćene zemlje ugasi svjetlo.
