Biti prosvjetar pa ići s djecom na izlete je prava stvar. Em se voziš besplatno, em si slažeš izlete tamo gdje tebe zanima ići, em dobiješ i 170 kn dnevnice. Aha! Za te novce možeš kupiti čak i koji sendvič i sokić. Normabeli ionako idu samo na recept.
Na takvom izletu okružen si veselom dječicom koja se prenajedu do prvog raskrižja, pozelene pa povraćaju, sila im je na wc baš tamo gdje je najbliži toalet udaljen par kilometara, oni malo stariji svako malo klisnu i kupe alkohol ili zapale cigaretu sakriveni iza spremnika za gorivo na bengi gdje ste stali za hitno obavljanje nužde, i slično.
Ako imaš sreće i poznatog u agenciji s kojom putuješ, pratitelj ti nije ni davež kojem je tata klopotec, a mama mlinac za kavu, a ni mrgud koji mrzi sve oko sebe s naglaskom na djecu. Na idiličnom izletu vozač je trijezan i ne šalje poruke na mobitelu dok mu je bus pun djece.
Osvrt na nedavne nemile događaje vezane uz te divne izlete
Događaj broj jedan, naslov iz novina: ‘Vozač koji je djecu trebao voziti na izlet pao na alkotestu’. Što je bilo? Kako takvi događaji nisu baš zanimljivi široj javnosti, događaj nije preplavio internetske portale niti je zvonio nekoliko dana po raznim TeVe dnevnicima pa za neupućene evo kratkog sadržaja.
Naime, učenici jedne zagrebačke škole trebali su ići na izlet na Brijune. Kako savjesna ravnateljica te škole ima naviku provjeravati i autobuse i vozače svaki put kad učenici njezine škole idu nekamo, ona pozove policiju da obavi pregled i vozača i autobusa. U ovom se slučaju dogodilo da je vozač imao nešto alkohola u sebi, dakle nije napuhao 0,00. U redu, nije bio vidno pijan, možda je čovjek pio večer prije, ali to ga ne opravdava ako je znao da sljedećeg dana treba voziti djecu na izlet udaljen nekoliko stotina kilometara.
Roditelji su zgroženi. Agencija se ispričava na veliko. Vozač se uvalio debelo (nije on tajkun pa da prođe nekažnjeno zbog prometnog prekršaja). Djecu je nakon ravnateljičine intervencije ipak na Brijune vozio vozač s 0,00 alkohola. E sad! Nitko ni riječ o tome kako su se osjećale učiteljice (učitelji) u pratnji! Da nemaju savjesnu i opreznu ravnateljicu, učiteljice su mogle zajedno s djecom biti s tim vozačem u busu. Kako je rekla jedna majka (citat s interneta): ‘Strašno, nevjerojatno da se taj vozač usudio doći pod utjecajem alkohola kako bi vozio djecu stotine kilometara daleko! Što bi bilo da ga nisu alkotestirali?’. Da, vozio bi djecu, ali bi vozio i učiteljice!
Pokušavam se staviti u kožu tih učiteljica. Na brizi bi imale cijeli dan uz djecu i vozača. Sjećam se jednog vozača koji je nas vozio na maturalcu, pičio je preko devedeset km na sat po onim zavojima od Makarske do Dubrovnika i tipkao po mobitelu. Zapravo, kad bolje razmislim, taj je više imao ruke na mobitelu nego na volanu tih pet dana. A kad sam ga upozorila da smanji doživljaj s mobitelom dok su mu djeca u autobusu, proglasio me starom živčanom vješticom.
Ima još
Druga priča, nekako istih tih dana: ‘SUDAR S AUTOBUSOM PUNIM DJECE: U teškoj nesreći na Krku jutros poginuo 83-godišnjak’.
Zamislite da ste roditelj i da vam dijete ide nekamo s autobusom na izlet i onda vas nazove i kaže: ‘E, bok mama, znaš, sad smo se sudarili s nekim autom, ne nije nam ništa, ali striček iz auta leži krvav, mislim da je mrtav!’. A sad zamislite da ste učitelj koji sjedi iza vozača i gleda kako mu ususret juri auto i zabušava se u bus u kojem imate pedesetak tuđe djece.
Izleti su baš fora, jel’da? Nema veće zabave nego ići za 170 kn dnevnice s tuđom djecom u život.
U istom tjednu dogodila se i treća ‘izlet – priča’
Treća priča je već dobila malo na težini jer, na žalost, bilo je ozlijeđene djece. ‘Prevrnuo se autobus pun djece, jedan poginuo, ima i ozlijeđenih’
Učenici su išli na kazališnu predstavu. U autobusu je bio šezdeset i jedan učenik i šest učiteljica. ‘Nesreća se dogodila kad je automobil koji je išao u susret autobusu, navodno zbog puknuća gume, prešao u suprotni trak. Vozač autobusa vjerojatno ga je pokušao izbjeći pa je zahvatio rubnik i sletio s ceste.’ (citat s interneta).
Ozlijeđeno je sedmero djece. Svoj djeci će se pružiti psihološka pomoć. Izjavu za TeVe je davala vidno potresena učiteljica, budite ljudi pa se stavite na trenutak u njezine cipele. Kako li se je ta žena osjećala gledajući kako u njihov autobus juri automobil, kako vozač pokušava izbjeći sudar, a zatim slušati vrisku i plač djece pri prevrtanju autobusa. Zamislite taj osjećaj kad hodate po prevrnutom autobusu pregledavajući jesu li sva djeca, tuđa djeca povjerena vama na odgovornost, u redu i cijela, tješite uplakane i uplašene mališane, a sami ste vjerojatno pod šokom i stresom.
Vratimo se na početak teksta
Dakle, idemo iz početka. Rekosmo kako je prosvjetarima zabavno ići na izlete s učenicima. Rekosmo, idu kamo žele, putuju besplatno i još dobiju veliku dnevnicu od 170 kn. Znam i za jednu priču jedne mame koja se žalila ravnateljici nakon izleta da su učenici na izletu jeli za ručak ‘splačine’ (koje su sami izabrali u ponudi izleta op.a.), dok su se učitelji ‘častili’ (istim tim ‘splačinama’, ali nebitno, bitno je ono što je dijete ‘vidjelo’ i kod kuće prenijelo).
Sjetimo se i priče o učenicima ‘zaboravljenim’ na Interliberu lani. O tome sam već pisala pa neću opet. Kad bismo na stol stavili sve ‘vesele’ doživljaje s raznih izleta, možda bi dijelu javnosti ipak doprlo do razuma da niti jedan izlazak iz škole (u jedan razred se, kad je išao na terensku nastavu, na pješačkom prijelazu nedaleko škole zaletio automobil op. a.), a kamoli izlet autobusima, učiteljima nije ni zabavan, ni veseo, a najmanje im je ‘izlet’ ili ‘ljetovanje’.
Počevši od kojekakvih vozača, od onih koji vrište na djecu, onih koji tipkaju po mobitelima i voze, onih (srećom vrlo rijetkih) koji popiju pivce – dva dok čekaju dječicu, preko stanja autobusa kojima se djeca prevoze pa do razno raznih pratitelja. E tek tih ima boli glava. Ima ih koji ne progovore ni riječ, a maznu dnevnicu veću od učitelja, ima ih koji djetetu u drugom razredu objašnjavaju razliku između baroka i renesanse, a ima ih i koji ne prestaju govoriti ni ako ih gasiš vatrogasnim aparatom.
Imam u arhivi izletničkih bisera pratiteljicu koja nije prestala natezati električnu cigaretu i cijelim je putem bila obavijena oblakom dima, pa jednu koja je iznavigala autobus pun djece u polje krumpira (šok i nevjerica u očima okopavatelja krumpira kad im se pred očima na poljskom puteljku pojavio bus pun djece), imam i pratitelja koji prvih 100 kilometara nije izgovorio ni riječ.
Čudi li onda ikoga što je učiteljima najsretniji dio izleta kad svu djecu predaju živu i zdravu nakon izleta roditeljima u ruke? Svaki bi prosvjetar nakon izleta trebao dobiti bar tri dana slobodno za oporavak od izletničkog PTSP-a.
