Ovaj biser u podnožju Ivanščice propadao je 30 godina, a onda ga je Stjepan Friščić opet stavio u pogon...
Podno sjevernih obronka Ivanščice izvire potok
Bistrica. Žubori dalje niz brijeg prema Ivancu
da bi se naposljetku ulio u Bednju, a na tome
putu prolazi kroz selo Prigorec. Vodena
snaga potoka tamo okrene drveno mlinsko kolo, jedno od takvih
svega nekoliko koliko ih je preostalo na sjeveru Hrvatske. Kolo
preko remena okreće mlinski kamen, između dva kamena upadaju zrna
žitarica, dok istovremeno iz mlina u posudu pada fino mljeveno
kukuruzno brašno. Svime time upravlja Stjepan
Friščić, sigurnim pokretima, ali polako, ne žuri se,
previše je iskustva u njegovim rukama.
Mlin obnovljen 2004.
Bila je 2004. godina kad je Friščić odlučio obnoviti obiteljski
mlin. Stari, dotrajao, oronuo, sasvim propao.
– Sve na njemu što je bilo drveno, istrulilo je s vremenom –
prisjeća se Stjepan. Imao je tada jednu godinu više od šezdeset i
spremno se uhvatio obnove mlina. Istina, ideja za realizacijom
tog pothvata nastala je na sastancima ivanečke turističke
zajednice, ali to je samo bila iskra koja je probudila strast
koju je Stjepan nosio u sebi, a da to zapravo nije ni znao. Život
ga je odveo u drugome smjeru.
Otišao pa se vratio
– Otišao sam iz Prigorca 1961. godine, radio samo kao trgovac u
Ivanečkom magazinu, a ovdje se u selo vratio tek 1990. Gore sam
tada otvorio trgovinu i svih tih godina nisam ni pomislio na
mlin. Sve do te inicijative… – prisjeća se Stjepan Friščić
svojih povrataka u mjesto gdje je proveo djetinjstvo.
Friščići su Ivančani
Friščići su, naime, Ivančani, kaže.
– Tata je 1939. kao trgovac došao tu u Prigorec, tu je bila
trgovina, gostiona i mlin. Mlin je bio tu malo niže, drveni. Moj
dedek je najviše radio u tom mlinu, do negdje 1955., onda se
pokazalo da taj mlin više ne može služiti pa je tata išao raditi
ovaj novi.
Novi mlin iznad starog
Ovaj novi završen je 1959. godine, u njega je preseljen dio
opreme iz starog mlina, dio je zamijenjen. I onda je opet krenulo
dobro, tamo do 1975.
– Kad su se pojavili električni mlinovi, sve je polako stalo.
Pojavili su se manji kameni mlinovi na struju, bila su dva, tri u
Prigorcu, a naš mlin je bio već polako dotrajao, mlinsko kolo je
propalo… Tata je već bio u penziji pa je odlučio da ga više ne
obnavlja.
Žito dolazilo iz cijelog kraja
A nekad su u mlinove podno Ivanščice dolazile žitarice ne samo iz
najbližih naselja, nego i iz Maruševca, Ladanja, pa i dalje.
– Mlinari su sami organizirali prijevoze. Jedan tjedan prošli bi
jednim krajem, pokupili žito i samljeli ga u brašno pa to
vratili, i krenuli dalje. Pa tako u krug. Naravno, radili su to
uz pomoć konja – dio je sjećanja koja čuva Stjepan Friščić.
Na pragu osamdesete
On je ratno dijete, rođen 1943. godine. Danas je na pragu
osamdesete, a još radi. Ne samo u mlinu, mlin je tek jedan od
poslova kojima se bavi. Obrađuje i tri hektara polja, ima
vinograd, pčele… I pomaže kćerima u trgovini.
– Zdravlje? U tim godinama me baš više i ne služi. Nemam nekih
većih problema, mogu delati, ali svaki dan sve manje.
U 6 ujutro je u mlinu
Bez obzira na to, ne posustaje. Ne prolazi dan da ne navrati u
mlin.
– Tu sam već u 6 ujutro. U 7 se otvara trgovina, onda tamo
pomognem. Do 9 sam ovdje, ovisno o poslu u vinogradu, na polju…
I dođem predvečer još jednom – opisuje svoju dnevnu rutinu.
Druženja s dedekom
Dok to priča, Stjepan ustaje i pokazuje nam polugu kojom se
regulira koliko fino ili grubo brašno će izaći ispod kamena.
Umoran je, ali susretljiv, brojne su priče iza njega, i sjećanja
na djetinjstvo…
– Kad sam bio mali, tu u mlinu sam se najviše družio sa svojim
dedekom. Najviše sam od njega naučio, on je bio mlinar. Ono što
sam onda naučio, to mi i danas dobro dođe – kaže.
U razgovoru nas prekida jedan mještanin, nosi vreću
kukuruza.
– Ostavite tu vani, ja sam ovdje do osam navečer, budem pospremio
ako danas ne bum stigao – dogovara se Stjepan s njim.
Uloga turističke zajednice
Vraća se na priču o obnovi mlina.
– Uglavnom, turistička zajednica imala je mogućnosti da mi
nekoliko godina pomogne s po 20.000 kuna, ali to je stalo nakon
prve godine, tako da sam ostao sam. Ali više nije bilo
natrag. Već sam bio dogovorio posao s pokojnim majstorom
Ivanom Čaklecom i krenuli smo. Nešto drveta
dobili smo od naše šumarije, nešto od naše ivanečke firme
Drvodjelac, tako da smo ga uspjeli dovršiti.
Atrakcija u kojoj se radi
Mlin je trebao biti samo turistička atrakcija, ali vrlo brzo
ljudi su počeli donositi i svoje brašno.
– Samo od usluga mljevenja ne bi se ovo isplatilo. Premalo se tu
može na sat samljeti, tek desetak kilograma.
Možda bi se moglo i više da na mlinsko kolo ne pada tek trećina
vode iz potoka. Takozvani ‘ekološki minimum’, ono što se mora
ostaviti u prirodi. Ostao ide u ivanečki vodovod.
Dolaze školarci
Iako vodenom masom daleko manje izdašan nego nekad, Bistrica i
dalje plijeni pažnju prolaznika, planinara. Neki od njih koji
ovuda prolaze postali su i stalni kupci proizvoda iz mlina. No
čini se da se Stjepan najviše veseli kad mu dođu školarci i
vrtićka djeca.
– Sad sam imao tri grupe. Iako je više od godinu dana bila stanka
zbog korone.
Djeca, kaže, su oduševljena kad dođu u mlin,.
– Pogotovo ona mala iz vrtića. Njima je najveći štos kad vide
kako se kolo okreće pa kad dođu unutra pa im ja dam da surađuju
sa mnom, da budu sipali, da budu sijali… To je njima najveće
veselje – priča i ne skida osmijeh s lica ovaj dobroćudni mlinar.
Dvije vrste kukuruza
Diže se od stola i nosi novu rundu kukuruza u mlin. Prethodno ga
je prosijao. Na svojim poljima uzgaja kukuruz, i to u dvije boje
– žuti i bijeli, zatim pšenicu, raž i hajdinu.
– Sad se kuruza bere. Hajdina se već pobrala, ona se sad suši. I
sad traje sijanje ozimih žitarica. Hajdina se sije u proljeće. I
kukuruz u proljeće – uslijedio je kratki tečaj iz ratarstva.
Mlinu ne treba reklama
Ne reklamira mlin, jer nema potrebe. Sve što samelje, proda, više
i ne može.
– Danas sam ovdje cijelo prijepodne. Takva je potreba, moram da
bih zadovoljio sve, jer su ljudi naučili kupiti brašno. Onaj tko
je naučen, tko je probao, taj stalno dolazi. Evo, malo prije mi
je nestalo kuruznoga brašna, ja sad opet moram ići delati jer mi
je neugodno da čovjek dođe, a ja da nemam – ustao je i vratio se
na posao, ljudi čekaju.
Vrlo brzo, već za koji sat, sigurno će opet obići svoja polja,
vinograd i pčele, a onda opet predvečer u svoj mlin. Zapravo, ne
njegov, nego mlin obitelji Friščić. Koji je gradio njegov otac i
gdje ga je dedek naučio tome kako se radi u mlinu.
