Hm! Možda će neki naslovno pitanje shvatiti kao retoričko.
Neki će se, pak, zgroziti i nad samom idejom napuštanja drage nam domovine.
Treći će bacati drvlje i kamenje na svakoga tko i spomene iseljavanje, makar ono bilo trbuhom za kruhom.
Četvrti će šutke, mirno i staloženo, spakirati svojem djetetu kufere, poljubiti ga i mahnuti za sretan put i još sretniji ostanak u nekoj državi u kojoj vlada manje nebuloza nego u lijepoj nam i premiloj domovini.
Sto ljudi – sto naravi, svatko o temi iseljavanja ima svoju viziju i stavove.
Zašto nam mladi bježe glavom bez obzira iz domovine je vjerojatno već svima jasno i poznato.
Mladi žele raditi, žele zaraditi dovoljno da od svog rada mogu živjeti i žele živjeti u nekoj uređenoj državi gdje je Drugi svjetski rat završio prije sedamdeset godina i gdje nisu jedna od važnijih političkih (skoro pa i egzistenicijalnih) tema ustaše, četnici i partizani, udbaši i skojevci, Titovi pioniri i Jure & Boban.
A sad malo o Uredu pravobraniteljice za djecu.
Čemu služi pravobraniteljica za djecu?
Na stranicama Dijete.hr piše ovako: ‘Pravobraniteljici za djecu mogu se javiti svi koji žele upozoriti na slučajeve povreda prava djeteta. Prijave se mogu odnositi na povrede prava pojedinog djeteta ili na opće pojave koje ugrožavaju prava i interese djece. Posebnu pozornost pravobraniteljica posvećuje prijavama koje joj upute djeca.’
Što radi pravobraniteljica za djecu? Pa, između ostalog, piše i ovo: ‘Ako u obavljanju dužnosti sazna (pravobranitelj za djecu – op. a.) da je dijete izvrgnuto nasilju, zlostavljanju, izrabljivanju ili zanemarivanju, podnijet će prijavu nadležnom državnom odvjetništvu i obavijestiti centar za socijalnu skrb’.
Za ostale informacije o pravobranitelju za djecu obratite se na google.com.
Ako nećemo glumiti nojeve i gurati glavu u pijesak onda ćemo mirne duše moći sami sebi priznati da je, na žalost, mnogo djece u Hrvatskoj ili zanemareno (to mi učitelji jako dobro vidimo i još bolje detektiramo) ili zlostavljano (što tjelesno, što verbalno).
Vremena u kojima je parola bila ‘Batina je iz raja izašla’ davno nisu u modi, davno je teorija nasilnog odgoja proglašena štetnom i kontradiktornom. Učitelji su, isto tako nekad davno, slobodno dijelili ‘packe’ (za neupućene: udarac tankim štapom po prstima), vukli učenike za onaj osjetljivi čuperak kose iznad uha pa čak i šamarali bez posljedica. I dan danas postoje crteži takvog ‘odgoja’, kako učenik potrbuške leži učitelju u krilu i dobiva ‘odgojnu mjeru’ po goloj stražnjici.
Već duže vrijeme svako nasilje nad djecom je neprihvatljivo. I kod kuće, od strane roditelja, a pogotovo u školi. Djeca imaju svoja prava, s kojima su jako dobro upoznata, djeca, ma što napravila, ne smiju biti fizički kažnjena. Također, neprihvatljivo je i verbalno kažnjavanje, omalovažavanje, vrijeđanje i maltretiranje djece.
E, zato postoji pravobraniteljica za djecu koja je ovdje da sankcionira svako neprihvatljivo ponašanje odraslih prema djeci i da pomogne djetetu u slučaju kršenja njegovih prava.
Što se s institucijom pravobranitelja za djecu događa u Lijepoj našoj?
Što se događa? Čuda razna, eto što! Informativni portali raspisali su se ovog ljeta o tome naveliko, a kako svaki portal na svoju stranu vuče, teško je razlučiti gdje je u svom tom moru informacija istina, a gdje politika. Ljudi vjeruju onima koji im ‘idu niz dlaku’, onim portalima koji dijele njihove svjetonazore.
Tako će se neki kleti u svetu istinu Naroda.hr ili Nacije.hr, drugi će veličati Index.hr ili Jutarnji ili Večernjak, sve dakle, zaista ovisi o političkim i kulturološkim svjetonazorima čitatelja.
No, činjenice za raspravu, koje nemaju veze sa svjetonazorima su: u svibnju ove godine teta iz udruge ‘U ime obitelji’ je, uz blagoslov i potporu jedne ugledne profesorice (koja je prijetila da će srušiti Obiteljski zakon), tražila ukidanje instituta pravobranitelja za djecu. I dok se ista udruga zalaže za prava nerođene djece, istovremeno se zalaže za ukidanje prava živućoj djeci. Veselo, jel’ da?
Dalje, činjenica (citirano iz Jutarnjeg): ‘Na političkoj i društvenoj razini averzija prema sadašnjoj pravobraniteljici I.M.K. iskazuje se kao sraz liberalne i konzervativne Hrvatske.’ Pa slijedi dalje. Obiteljski zakon je napravio kaos: ‘Dvije pravne struje lomile su se oko svega: uvođenja medijacije u razvode, izjednačavanja prava izvanbračnih parova na posvajanje djece, uvođenja državnog pravnog zastupnika za djecu i osobe s invaliditetom.’
Epilog: novi Obiteljski zakon je izglasan, a prema njemu pravobranitelj za djecu u Hrvatskoj više nije neovisno tijelo. (ne sad bacati drvlje i kamenje na mene, ja samo prenosim što su drugi, upućeniji i pametniji od mene rekli! – op. a.)
I tako dalje i tako dalje nema se prostora za nabrajanje svih političkosvjetonazorskih igara oko dječjeg pravobranitelja, to što se događa u našoj državi ne mogu nadmašiti ni najbolji scenaristi najgledanijih i najdugovječnijih turskih, indijskih i španjolskih sapunica. Da nije strašno bilo bi smiješno. A nagradno pitanje glasi: Gdje su u toj sapunici djeca?
Posljedice prepucavanja
Strašno je sve to što se događa zato što se sva ta prepucavanja i igre odvijaju nad glavama djece. A ta djeca kako rastu i kako bivaju svjesni građani ove države, sve više uviđaju o kakvim se nebulozama radi. Rijetko su u igri iskrena i istinita briga za dobrobit djece i obitelji, igre se vode oko političkih pozicija i oko odmjeravanja konzervativnih i liberalnih snaga.
Zbog svega navedenoga, teško je zdravorazumski osuditi izjavu pravobraniteljice za djecu na odlasku: ‘Pravobraniteljica za djecu poručila najmlađima: ‘Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira!’ Nakon svih progona koje je žena doživjela, nakon svih nebuloza koje nas okružuju, bilo bi čudo da išta drugo izjavi.
No, i bez preporuke uskoro bivše pravobraniteljice za djecu, mladi jedva čekaju završiti neke škole i hvatati prvi bus prema zapadu. Ne teku na zapadu med i mlijeko, ali barem se, kažu, od rada i plaće može (pre)živjeti. Domoljubljem, na žalost, ne možemo platiti račun za struju.
