The Dark Storyteller nastavlja svoju priču o porijeklu Božića kakvog poznajemo danas.
Nije prošlo puno vremena od kad su ljudi tijekom povijesti,
spoznavši atsrološki fenomen poznat kao zimski solsticij, počeli
graditi monumentalne građevine koje su zasigurno služile kao
svojevrsni kalendari, a od kojih su tek neki ostali relativno
čitavi sve do dan danas. Osim toga, toj su pojavi dodali i svoje
objašnjenje, bazirano na politeističkom razmišljanju i prvim
počecima dualizma u sklopu kojeg se dobro, koje predstavlja
sunce, bori protiv zla, a koje je, naravno – mrak.
Tako su heroji i bogovi tijekom povijesti uzimali stvar u svoje
ruke i borili se tijekom zimskih mjeseci protiv ktoničnih,
mračnih i destruktivnih sila i uglavnom bi poginuli baš na
solsticij, jer taj je dio u godini označavao početak zime, koja
je u periodima prije nove ere, opet ovisno o dijelu planete, bila
kudikamo gora od ove kojoj svjedočimo danas. Uskrsnuli bi na
proljetnu ravnodnevicu.
Grčka Posidea
No ljudima također nije trebalo puno kako bi pronašli razlog i za
zabavu u tom zimskom periodu. Među glasnijima u nazovi
‘partijanju’ bili su – stari Grci. Ionako skloni zabavama epskih
razmjera, nisu zaobišli ni zimski solsticij. Imali su čak
nekoliko manifestacija kojima su slavili solsticij, a jedna se od
njih zvala – Posidea, i bila je to prilika za
najrazvratniju zabavu. Čini se kako su Grci na solsticij gledali
kao na početak, točnije – znali su kako će od toga trenutka dani
biti sve duži. Trebalo je odati počast jednom od bogova njihova
panteona, kako bi imali što je god moguće plodniju iduću godinu,
a gdje bi mogli naći boljeg kandidata od boga koji je imao
najviše djece – Posejdona.
Zeusov je brat Posejdon bio bog mora i
zemljotresa, ali su ga u nekim regijama Grčke vezali i uz
plodnost. Žene bi te noći ili čak nekoliko njih provele plešući
oskudno odjevene ili čak gole, mašući kolačima od kojih su mnogi
imali oblik spolnih organa. Pile bi i pjevale, odašiljale bi
lascivne poruke i zavodile bi pa ne bi prošlo puno, a već bi im
se u toj suludoj zabavi pridružili i muškarci, nakon što bi
zapalili krijesove, nastavljajući na taj način tradiciju paljenja
vatre – toliko uobičajenu za mnoge proslave solsticija.
Organizirani su i javni banketi, žrtvovane su životinje. Sve su
svemu, nije se štedjelo u noći koja je uglavnom rezultirala i
brojnim trudnoćama, a sve kako bi se zazvala plodnost i sreća.
Nešto se slično radilo i tijekom još jednog običaja, koji se zvao
Haloea. U njemu su glavnu riječ imale Perzefona
i Demetra – jedna je protiv svoje volje bila
kraljica grčkog podzemlja, Hada, a druga, njena majka, je bila
božica ratarstva i plodnosti.
Rimske Saturnalije
No nitko nije znao staviti naglasak na zabavu kao – Rimljani.
Njima svakako najomiljeniji dani bili su upravo oni tijekom
zimskih mjeseci, a sve se vrtjelo oko, pogađate, zimskog
solsticija, kada su se u starome Rimu slavile –
Saturnalije. Ovaj običaj proizašao je još iz
davnijih tradicija na ovome području i u ovoj kulturi, a vezan je
uz prinošenje žrtava životinja bogovima tijekom zimske sjetve. Pa
ipak, kako samo ime kaže, glavna je faca proslave bio
Jupiterov otac i vjerojatno Etrušćanin
podrijetlom, Saturn – bog plodnosti i usjeva.
Saturnalije su se u svojim počecima slavile tek jedan dan. Tek
kasnije razvojem perioda kasne Republike (133. god. – 31. god.
p.n.e.) proslava se protegnula na tjedan dana. S obzirom kako su
u to doba Rimljani koristili Julijanski kalendar – Saturnalije su
se počele slaviti 17. prosinca i proslava bi trajala sve do 25.
dana u mjesecu, kada je po njihovom računanju vremena padao
solisticij. U vrijeme Saturnalija sve je stalo. Nije se radilo,
nije bilo nastave i svi su društveni obrasci ponašanja na neki
način – suspendirani. Ljudi su u tom periodu počeli ukrašavati
domove, uglavnom zimzelenim vijencima i ostalim zelenilom. No,
osim domova, ukrašavali su i sebe. Odbacili bi tradicionalne toge
i na sebe bi navukli šaerniju, elegantnu odjeću, u uglavnom
crvenim ili zelenim nijansama. Boje su vam poznate?
Robovi tih dana nisu morali raditi. Čak, štoviše, mogli su
sudjelovati u svim organiziranim svečanostima, a neki su vlasnici
svojim robovima dopuštali sjedenje na čelu stola, što je u
ostalim danima smatrano nezamislivim, a u nekim slučajevima i
okrutno kažnjivim prijestupom. Zapisano je kako su u nekim
slučajevima vlasnici čak i posluživali robove. Satrunalije su za
mnoge stvarno bile razdoblje za poželjeti, jer tada se pjevalo,
kockalo, pilo i jelo… I još nešto.
Običaj darivanja
Darivalo.
Stari su Rimljani imali običaj posjećivati jedni druge, pritom
noseći poklone, među kojima su neizostavne bile svijeće ‘cerei’,
a koje su simbolizirale povratak svjetlosti nakon solsticija.
Posljednjeg bi dana proslave, a koji se zvao Sigillaria, jedni
drugima darivali malene ljudske figure izrađene od terakote, koje
su vjerojatno simbolizirale žrtve koje su se prinosile u korist
plodnosti u neka davnija vremena.
Nema dvojbe kako su Saturnalije bile najveseliji rimski blagdan.
Proslave su bile toliko bučne da je stari dobri pisac Plinije
izgradio jednu od prvih zvučno izoliranih soba, kako bi prigušio
zvukove vesele rimske svjetine. Nije ostavio nikakva pisana traga
o tome da li mu je uspjelo.
Pojava kršćana
Veselo i bučno, razvratno i razulareno, a sve sa ciljem proslave
svijetla koje će tek doći, zazivanja očekivane plodnosti kako na
polju tako i u obitelji – zimski je solsticij postao sinonim za
ogromnu zabavu s pozitivnom porukom.
No na povijesnoj sceni pojavljuje se u početku jedna mala skupina
ljudi, koja će zahvaljujući svojim uvjerenjima sve to
promijeniti. Pa čak i oni na samim počecima svoga razvoja i sve
većeg broja pristaša nisu bili sigurni kada je rođena središnja
osoba njihovog panteona na kojem sjedi samo jedan bog. Na scenu
su stupili kršćani i upali u zabavu koja je prije njih trajala
nekoliko tisuća godina…
(nastavit će se)