Vijest da je neki hrvatski župnik, biskupov tajnik ili kakav duhovnik na službi u Biskupskoj konferenciji silovao maloljetnika, maloljetnicu ili – zašto ne – psa, teško više može iznenaditi bilo koga zdrave pameti i barem napola otvorenih očiju.
Daleko od toga.
Na samom kraju odjavne špice Oscarom nagrađenog filma ‘Spotlight’, zasigurno poznatog stotinama milijuna ljudi diljem svijeta, među mjestima koja su na glasu kao crkveno-pedofilski eldorado, između argentinskog Quilmesa i engleskog Readinga, smjestio se pitoreskni hrvatski otok Rab.
Da postoji neki svjetski vodič, nekakav, uzmimo, Lonely Planet specijaliziran za seksualne perverzije popova, Hrvatska bi se, sva je prilika, po tradiciji, bogatstvu ponude, niskim cijenama i minornim kaznama za prijestupnike našla među globalnim top destinacijama. Odmah uz bok Australiji i Irskoj.
Tko bi, recimo, zaboravio šestinskog župnika Ivana Čučeka, pionira crkvene pedofilije u samostalnoj Hrvatskoj, koji je proglašen krivim za šesnaest kaznenih djela bludnih radnji nad učenicama petog i šestog razreda osnovne škole, osuđen na uvjetnu kaznu zatvora i rok kušnje od tri godine, da bi nakon toga nastavio s poslanjem, pripremajući djecu za krizmu, kao da se ništa nije dogodilo.
Notorni don Nedjeljko Ivanov godinama je zlostavljao maloljetnike pozivajući ih na ‘duhovne razgovore’, tjerao ih da se pred njime skidaju, tražio od njih da mu pričaju kako masturbiraju, koliko sjemene tekućine izlazi, mjerio im spolovila, a sve pod egidom ispovjedne tajne koju nitko ne smije saznati.
U rijetko viđenom naletu cinizma, nadbiskup Želimir Puljić jednom je prigodom izvolio kazati kako će moliti za njegove žrtve.
Don Drago Ljubičić uhićen je prije deset godina zbog sumnje da je u Banjolu, gdje je imao župu, bludničio nad petoricom dječaka u dobi od osam do jedanaest godina.
Župnika Marka Tomušića snimili su ‘istomišljenici’ s kojima je razgovarao preko Skypea. Odjeven u sado-mazo odijelo, govorio je kako mašta o dječacima iz škole.
‘To se osjeti, vidi se u pogledu, u smiješku’, odgovorio je na pitanje kako bira potencijalne žrtve.
Vidi li se seksualna žudnja i u pasjim očima trebalo bi upitati izvjesnog Ivora Ivaniševića, donedavnog člana Vijeća za ekumenizam i dijalog Hrvatske biskupske konferencije, kojeg se sumnjiči da je u razdoblju od 2009. do 2015. seksualno zlostavljao svoje pse.
U istome Vijeću sjedio je i Vlado Košić. On međutim nije pasji pravobranitelj u Kinološkom savezu, već ekstremno desni sisački biskup, pa vjerojatno zato nije osjetio potrebu očitovati se o ovome slučaju.
‘Potrebno je objelodaniti potpunu istinu o svim događajima i motivima svih koji su stvarali dobro i borili se protiv zla, ali i onima koji su zlo činili. Zato moramo zahtijevati da se otvore svi arhivi koji čuvaju istinu o našoj prošlosti, jer toga se ne treba bojati’, buncao je ovih dana Košić u Šibeniku. Pritom, međutim i nažalost, nije mislio na seksualnu nastranost svoje braće u mantijama, nego na ‘sveprisutni’ komunizam.
Ne tako davno, prološkog svećenika Antu Madunića prijavile su dvije tinejdžerice kojima je predavao vjeronauk. Bolje reći seksonauk. Madunić je najprije zbrisao u Italiju, ali se nakon dva mjeseca vratio i sam prijavio policiji.
Priznao je da je spavao s dvije djevojčice i izrazio nadu da će mu Bog oprostiti. Kao olakotnu okolnost uračunao je valjda činjenicu da je jednoj od njih plaćao seks.
Riječ je, dakako, tek o nasumice izdvojenim slučajevima, medijski možda najeksponiranijim, a koliko će sličnih priča, nikada ispričanih, otići Bogu na istinu zajedno sa žrtvama seksualnog maltretiranja grozno je i pomisliti. Pokušajte samo zamisliti da je riječ o vašem djetetu.
Nema, kako vidite, mjesta bilo kakvoj iznenađenosti. Iznenađenost je ovdje već odavno prepustila mjesto gađenju.
Ovih smo se dana tako mogli zgaditi nad pričom o slavonskom teologu, inače biskupovom tajniku, nepravomoćno osuđenom zbog silovanja petnaestogodišnjeg dječaka.
Gadljiva je, naravno, već sama okolnost silovanja. Nakon što je dječaku ponudio pivo, za vrijeme druženja u crkvenim prostorijama, svećenik je otišao za njim u kupaonicu, prišao mu s leđa i počeo ga dirati. Potom ga je odveo u susjednu sobu, položio na krevet, legao na njega i silovao ga.
‘To znamo samo ti, Bog i ja’, svršio je.
Gadljivija od toga jest činjenica da će bolesnik kao kaznu, umjesto zatvora, odraditi 730 sati rada za opće dobro.
Još gora od toga jest činjenica da su svi u biskupiji navodno znali za slučaj silovanja, ali su od bivšeg biskupa Marina Srakića dobili naredbu da o tome šute. Ima li goreg?
Još gora od toga dakle jest činjenica da je Crkva posve nespremna suočiti se sa stvarnim problemom – kudikamo je lakše boriti se protiv imaginarnih aveti poput komunizma – pa umjesto da svoje zločince kažnjava, ona ih na sve moguće načine štiti.
Još?
Još gora od toga jest spoznaja da mnogi župnici nakon odslužene ‘kazne’ i premještaja u drugu župu i dalje ostaju u svakodnevnom kontaktu s maloljetnicima.
Ima li možda još nešto gore od toga?
Možda tek činjenica da pakao kojim vas toliko plaše zapravo ne postoji.
