Iza varaždinskog umjetnika je turbulentna godina prožeta uspjesima i teškim trenucima.
Živimo u svijetu u kojem distopijski nadrealizam postaje
realnost. Potresi, klimatske promjene i smrtonosna pandemija naša
su svakodnevica, a svjetlo na kraju tunela ne vide ni oni
najoštrovidniji. Neki pak spas pronalaze u askezi, povlačenjem od
civilizacije u pustinjaštvo i duboku meditaciju.
Među njima je i fotograf i likovni umjetnik Stephan
Lupino. Iza njega je turbulentna godina prožeta
uspjesima i teškim trenucima. Nedavno je prebolio COVID-19, a
zbog teških je simptoma neko vrijeme proveo u KBC-u Dubrava.
Izliječio ga je, između ostalog, kaže, i lupinizam, njegov
specifični umjetnički izraz u kojemu vješto kombinira dihotomiju
katastrofe i metamorfoze, ljubavi i mržnje, ljepote i
straha.
Kako se u novo normalno uklopio lupinizam?
Osjećaj nadolazeće kataklizme bio je prisutan u mojim slikama
nekoliko godina prije pandemije. Slikao sam apokaliptične prizore
ili neki novi, bolji svijet. Na tim su slikama neka bolja,
produhovljenija bića materijalizirana u ženskom tijelu. Ona
nemaju veze s fotošopiranim instagramušama i influencericama koje
danas dominiraju medijskim krajolikom. Zadovoljan sam lupinizmom.
Za 50 do 100 godina, siguran sam, lupinizam će se proučavati na
likovnim akademijama. Lupinizam ne stvaram radi interesa, za
razliku od mnogih umjetnika mene slava i novac ne zanimaju,
obogatio sam se na fotografijama. Lupinizmom se bavim iz potrebe
da pomognem ljudskom rodu i planetu Zemlji.
Je li novo normalno utjecalo na vašu
kreativnost?
Nikad nisam bio produktivniji. Imao sam izložbe u Düsseldorfu i
Hamburgu. Otkako je došla korona radim kao lud. Imao sam i
ekološku izložbu u Francuskom institutu pa kapitalnu izložbu u
Gliptoteci. Lani mi je preminula majka, to me jako pogodilo,
pokupio sam i koronu. Međutim, kada mi je najteže onda najbolje
funkcioniram. Duboko udahnem i idem dalje, nastavljam
funkcionirati i stvarati.
Pripremate li izložbu na kojoj ćete prikazati svoje
“kataklizmične” radove?
U studenom sam u Muzeju grada Vukovara postavio ‘Umjetnost u
vrtlogu strasti’, tamo će biti do Noći muzeja. Jako me pogodilo
kada je Vukovar pao 1991. Nekoliko dana nakon toga došao sam
avionom iz Amerike i otišao ondje kada su drugi bježali. Krivo mi
je kada vidim kakva je situacija u tom gradu i danas, kao i svuda
kod nas. U pregovorima sam da izložba iz Vukovara otputuje u
Čakovec. U međuvremenu, tražim i manju galeriju u Zagrebu gdje
bih postavio nekoliko najsvježijih radova, Lady Coronu,
Apokalipsu i Kineski rulet koje ću izložiti čim je pronađem.
Naslikali ste Apokalipsu?
Još uvijek radim na njoj. Bit će to posljednja slika u tom
teškom, kataklizmičkom ciklusu i njegov summa sumarum. Naslikao
sam i nekoliko mjeseci prije korone kineskog zmaja koji se
prostire preko cijele kugle zemaljske. Bila je to i više nego
jasna vizija nadolazeće pandemije koja je započela u Kini.
Veliko zanimanje izazvala je vaša slika Kineski
rulet.
Koronavirus je kineski rulet. Kada dobijete tu dijagnozu ne znate
hoćete li umrijeti ili ne. I sâm sam prošao kroz taj rulet pa sam
ga i naslikao. Pet dana radio sam na slici. Nisam bio posve
zadovoljan pa sam naslikao i Lady Coronu.
Nije baš čest slučaj da žene portretirate kao prijeteće
figure.
Lady Corona je posebna jer je opaka. Otvorio sam joj i utrobu da
svi vide što se unutra kuha. U njoj se nižu žrtve, na maternici
drži i lubanju. Napravio sam je drastično i teško je probavljiva
jer takva mora biti.
Veliki obožavatelj vaše umjetnosti je profesor povijesti
na Oxfordu Andrew Hemingway. Kako je on došao u doticaj s
lupinizmom?
Jedan moj prijatelj gostujući je profesor na Oxfordu i druže se
zajedno. Andrewu sam poklonio neke svoje fotografije pa je
napisao tekst o lupinizmu. Kada radim na novom ciklusu onda mu
pošaljem, a on napiše tekst o tome. Pisao je o Kineskom ruletu i
o tome kako sam prozvao prvo polazište virusa, Wuhan. Virus i
zagađenja dolaze jer je Kina prenapregnuta, previše proizvodi. Ja
sam mu rekao da ne optužujem Kinu, već poentiram kako je virus
došao iz Kine. Poklonik sam kineske medicine i filozofije,
inspiriraju me učenja Lao Tsea i Konfucija. Nekoć su Kinezi
svojom mudrošću liječili svijet, a sada je situacija obratna.
Lani ste preležali koronu, kako se sada
osjećate?
Pomogao mi je asketizam. Oduvijek sam bio sklon asketizmu, a ne
hedonizmu, osim možda u pogledu žena koje sam fotografirao pa me
zbog toga percipiraju kao hedonista. Nakon zaraze koronom deset
dana sam preležao u KB-u Dubrava. Vidio sam koliko ljudi pate,
teško dišu, a onda ih strpaju u plastične vreće i odvoze na
obdukciju. Jednom umirućem čovjeku pomagao sam ondje jer nije
htio jesti. Kada je sestra otišla, nahranio sam ga. Bio je to
posljednji obrok koji je pojeo. Idućeg jutra stavili su ga na
infuziju, a te noći je umro. Nije bio cijepljen, ne zato što je
bio antivakser, već zato što je živio na selu pa je mislio da se
ne treba cijepiti.
Kako izlazite na kraj s prijateljima
antivakserima?
Sve sam ih izbrisao iz imenika jer mi stalno šalju nekakve
gluposti. Svaki dan se bave teorijama zavjera, čipiranjem,
oprašivanjem koje nam čine neki oni. Tko su ti oni? Nisam mogao
to više slušati. Poznajem i Novaka Đokovića, podržavam ga kao
humanitarca, ali u ovom necijepljenju baš i ne. Svi bi se
sportaši trebali cijepiti i dati ljudima primjer. Da se Đoković
cijepi, procijepljenost bi porasla u svim zemljama bivše
Jugoslavije.