Hodajući Franjevačkim trgom, ispred Županijske palače, u slušalicama mi najčešće svira neka pjesma, a misli su negdje daleko. Ignorirala sam tako tjedan dana nešto što je bilo tu pored mene, u neposrednoj blizini, u uskom kutu ispred Palače. Između dvije zgrade nalaze se anđeli, licima oslikanim plavo, zeleno i ljubičasto.
> SPANISH GIRL IN VARAŽDIN Angels follow me on every step in Varaždin
>ŠPANJOLKA U VARAŽDINU Kiša, kokice…i ‘klipići’
Ponekad, ako gledate pažljivo i dovoljno dugo, možete i vidjeti kako se njihove glave ‘ljuljkaju’ u ritmu glazbe koja svira za njih, sjetnim umirujućim tonom.
Ne možete cijeniti to što nijemo gledaju u ljude koji prolaze. Da bi ih uočili morate pogledati više puta, kako bi ugledali napis na kojem piše ‘Anđelinjak’. Jednom kada ih ugledati, nikad nije isto, nemoguće je ignorirati ostale anđele koji ljenčare gradom, oslikani na zidovima, promatraju vas s prozora, čekaju da ih kupite kao suvenir. Vjerujem da su oni zaštitni element u Varaždinu.
Možda su i oni nešto što čini grad različitim. Spomenici u gradu i motivi s anđelima podsjećaju me na moj rodni grad, koji je manji od Varaždina, smješten je blizu Alicantea (blizu obale u jugoistočnoj Španjolskoj).
Ime grada je Ibi, poznat je i kao ‘grad igračaka’, radi tvornica igrača u biznisu koji je cvjetao u prvim desetljećima 20. stoljeća, a i nekoliko desetljeća kasnije. Ispričavam se, ovo ne bi trebala biti lekcija iz španjolska povijesti nekog nepoznatog španjolskog grada. Samo pokušavam objasniti stvari da bi znali cijeli kontekst, u Ibiju primjerice parkovi, muzeji čak i hoteli nastaju oko igračaka i sličnih stvari.
Na primjer, na jednom od naših trgova jedan je od mnogih spomenika (ništa posebno, samo usputna ‘trivia’) trojici mudraca, ili ‘Los Reyes Magos’, na španjolskom, koji donose darove, prema božićnoj tradiciji.
Oni su razbacani po gradu – Anđeli. Iako nemaju svi ista lica. Naslikani na vratima, jedan od njih promatrao me na putu do supermarketa i u poštu. Ovaj je tek netom nacrtan na crnoj podlozi, sa nevinim osmijehom na licu. Makar i samo naljepnica na zidu, ali u ovom mjestu je previše anđela da ih ne primjetite, da ih ne komentirate.
Pitala sam se da li će me slijediti i u subotnje jutro, na tržnicu gdje sam slikala ekipe kako spremaju kotolovinu. Nisam sigurna da li živa glazba, plesovi i glasno pričanje i nazdravljanje pašu tim malim stvorenjima u uskom prolazu, s poznatim osmijehom na licu.
Možda im je miris mesa previse, možda jedenje stojećki ili poznanici i prijatelji pozdravljaju jedni druge nije nešto što žele vidjeti, a možda im je taj ‘živahan’ i glasni trenutak u 12.30 na tržnici malo predaleko i malo preveseo za njihovu sjetnu i mirnu auru.
Napuštajući tržnicu, u smjeru Starog grada, moraš se zapitati jesu li ta stvorenja od porculana, zapravo zaboravljena, u malom kutu kod Županijske palače. Ipak, evo jednog koji gotovo leti, skoro iskače iz prozora na uglu, a neki su i iza ugla. Ugledavši to, pomislila sam da su neki i koje nisam vidjela na putu do kina u subotu navečer. Fasada Kina Gaj začudo nema na sebi nikakve anđele. Iznenađujuće.
Andrea sudjeluje u Eurodyssey programu koji provodi Varaždinska županija, s ciljem omogućavanja stjecanja profesionalnog iskustva za mlade ljude. Varazdinski.hr jedan je od poslodavaca koji je iskazao interes za suradnjom u ovom Programu.
