Zahvaljujući Theodori Basch Klayman, Ludbreg pripada među najistraženija naselja u Hrvatskoj koja su pogođena holokaustom.
Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća grada Ludbrega održanoj u
povodu Dana Grada uručena su javna priznanja. Počasnom građankom
proglašena je Theodora Basch Klayman. Obzirom da živi u Americi,
priznanje nije mogla primiti osobno, no videoporukom je
uputila zahvalu.
Theodora Basch Klayman rođena je 31. siječnja 1938. godine u
Zagrebu. Kći je Salamona Bascha koji je vodio proizvodnju četki u
Zagrebu, a majka Silvija bila je učiteljica, najmlađa kći
posljednjeg ludbreškog rabina Leopolda Josipa Deutscha, rođena
Ludbrežanka. Starija tetka Gizela udala se za Ljudevita Vrančića,
načelnika Općine Ludbreg-Trg i u Ludbregu je živjela cijela
obitelj s majčine strane. U lipnju 1941. godine ustaški režim NDH
započeo je s velikim progonom Židova u Zagrebu, a među prvima su
bili uhapšeni Theodorini roditelji dok su djeca (Theodora i brat
Zdravko) bila u Ludbregu. Roditelji – Salamon i Silvija uskoro su
deportirani u koncentracijske logore, Salamon u Jasenovac, a
Silvija u Staru Gradišku gdje i nestala. Od ljeta 1941. godine
Theodora i Zdravko živjeli su sa svojom tetom Gizom Vrančić i
njenim mužem u Ludbregu, a kako su se progoni Židova nastavili po
cijeloj NDH, malu Doricu i Zdravka u Ludbregu su skrivali Ludva
Vrančić i njihovi susjedi.
Židovska zajednica u Ludbregu u potpunosti je bila uništena,
preživjelo je nekoliko djece koja su skrivana i Židovi koji su se
pridružili partizanima. Poslije rata Theodora i Zdravko ostali su
sami sa svojim tetkom Vrančićem koji ih je posvojio te im dao
svoje prezime. Zdravko je obolio od šarlaha i umro 1946. godine i
pokopan je na gradskom groblju u Ludbregu. Theodora je ostala u
Ludbregu do 1957. godine kada je otišla u školu u Švicarsku. Na
putu je upoznala američkog Židova Daniela Klaymana koji ju je
oženio i nakon toga je emigrirala u SAD. Danas živi u
Washingtonu. Svoj radni vijek provela je u obrazovanju, radeći na
školama u Marylandu. U mirovini je, udovica. Njen dom često
posjećuju poznanici iz Hrvatske, a vrata su otvorena za sve
prijatelje iz Ludbrega.
U Washingtonu se Theodora uključila kao dobrovoljac u rad
Memorijalnog muzeja Holokausta SAD, jedne od najuglednijih
ustanova u svijetu koji brinu o ostavštini žrtava Drugog
svjetskog rata. Muzeju je donirala desetine dokumenata i
fotografija iz Ludbrega i okolice te snimila nekoliko
video-svjedočanstava o svom spašavanju. Održala je više
predavanja za američke učenike i posjetitelje i pritom je uvijek
naglašavala svoju pripadnost Hrvatskoj, a o Ludbregu je uvijek
govorila pozitivno iako su joj odveli cijelu obitelj. Isticala je
hrabrost ljudi koji su joj pomogli za preživi. Zahvaljujući njoj,
Ludbreg pripada među najistraženija naselja u Hrvatskoj koja su
pogođena holokaustom. Theodora je Ludbreg posjetila više puta.
Godine 2021. podnijela je zahtjev Komisiji Yad Vashema u
Jeruzalemu u Izraelu da se njeni spasitelji iz Ludbrega proglase
Pravednicima među narodima. To je najviše priznanje koje Država
Izrael dodjeljuje nežidovima, osobama koje su riskirale svoj
život da spase nečiji život. Komisija Yad Vashema priznala je
Theodorin zahtjev te svih sedam Ludbrežana – Ljudevita Vrančića,
obitelji Kerstner, Žiža i Runjak proglasila Pravednicima među
narodima i njihova će se imena naći uklesana na Zidu časti u
Jeruzalemu. Time će Ludbreg postati grad s najviše Pravednika
među narodima u Hrvatskoj u odnosu na broj stanovnika.
Svojim ustrajanjem u nastojanju da zainteresirane upozna s
istinom o tragediji rata u Hrvatskoj te šireći toleranciju i
snošljivost, Theodora je promicala ime Grada Ludbrega. Njene
fotografije našle su se u udžbenicima povijesti, knjigama i
člancima, a temeljem njenih iskaza u kojima spominje svoj boravak
u Ludbregu te spas od sigurne smrti proučava se povijest
holokausta.