Nedavno je na jednom informativnom internetskom portalu jednog inače dnevnog lista izašao članak tajnovitog nadnaslova ‘Tabu tema’ i bombastičnog naslova ‘RAZBIJEN JEDAN OD NAJRASPROSTRANJENIJIH MITOVA U HRVATSKOJ Kako je Europska komisija pobila vrlo ukorijenjenu predrasudu o našem školstvu’.
Svaka čast onome tko je smišljao naslov! Prosječnom čitatelju momentalno pred očima zatitraju skrivene mračne slike našeg školstva, a prosječnom prosvjetaru se digne kosa na glavi, već od naslova dobije osip, ali i prosječni čitatelj i prosječni prosvjetar otvore članak i krenu čitati. (Zna se da je dobar naslov jedan od prioritetnijih pretpostavki čitanosti nekog teksta.)
Što je istina, a što bezobrazluk u tekstu
Tekst se kao temelji na analizi publikacije Europske komisije pod nazivom ‘Preporučeno godišnje trajanje podučavanja u punom obvezatnom obrazovanju’. Europska komisija je naime navela ono što hrvatski učitelji uporno tvrde već godinama, ali ih nitko ne doživljava, a to je da hrvatski učenici uopće nisu opterećeni s previše nastave kako se to u javnosti prikazuje. Upravo je suprotno: hrvatski učitelji na svoje učenike troše najmanje sati u EU.
Nije ugodno čitati u toj publikaciji kako je Hrvatska po broju godina i sati u obaveznom osnovnom obrazovanju među najlošijima u Europi (društvo nam prave Srbija, Bugarska, Latvija, Litva, Rumunjska, BIH i Crna Gora).
Prosječno minimalno vrijeme poučavanja u Europi je 734 sata u školskoj godini (Dansku sa 1051 satom nećemo ni spominjati). U Hrvatskoj je taj prosjek vremena poučavanja, kako navodi publikacija, u školskoj godini 673 sata godišnje. Manje od nas ima samo Bugarska, skromnih 486 sati. Tako piše u članku gospodina novinara.
A sad malo egzaktne matematike
Uzmemo li satnicu nižih razreda hrvatske osnovne škole, dakle od prvog do trećeg razreda ona izgleda ovako: 175 sati hrvatskog jezika u školskoj godini, 140 sati matematike, 70 sati prirode i društva, 105 sati tjelesne i zdravstvene kulture, 35 sati likovne kulture, 35 sati glazbene kulture i 70 sati prvog stranog jezika.
U četvrtom razredu je 105 sati prirode i društva a 70 sati TZK, ali ukupan broj sati obveznih predmeta kako god okrenemo ispada 630 sati godišnje. To pričamo o solarnim satima. Množimo li sa stvarnim trajanjem nastavnog sata od 45 minuta, pa podijelimo sa solarnim, dobijemo da su učenici na nastavi u jednoj školskoj godini 472,5 solarna sata.
A kad taj broj sati podijelimo na 175 nastavnih radnih dana, naši su učenici u školi dnevno 2,7 solarnih sati, odnosno 162 minute.
U petom razredu osnovne škole učenici su (pre)opterećeni sa 175 sati hrvatskog jezika godišnje, 140 sati matematike, 105 sati prvog stranog jezika, 52,5 sata geografije i 52,5 sati prirode godišnje, 70 sati povijesti, 70 sati TZK, 35 sati glazbene kulture, 35 sati likovne kulture, 35 sati tehničke kulture, što kad se sabere, iznosi 765 školskih sati obvezne nastave godišnje. (Prisjetimo se – nekad su učenici imali dva sata likovne kulture tjedno i po tri sata tehničke kulture tjedno, uz još neke nastavne predmete koji su bili obvezni, a ukinuti su, majkem’ ne znam kako smo to preživjeli).
Opet preračunavanjem u solarne sate, dobijemo 573, 75 solarnih sati što iznosi da učenik na nastavi provede 3,27, sati dnevno.
Usporedbe radi, u Sevilli, u Španjolskoj, nastava je organizirana svaki dan od 9 ujutro do 14 sati, prva tri sata traju po 60 minuta, zatim je pauza za ručak (koji djeca donose od kuće) pola sata, a zatim imaju nastavu još dva sata po 45 minuta. Dakle tamo su djeca dnevno 4,5 solarna sata odnosno 270 minuta na nastavi.
U ovu matematiku nisam ubrojila izborne predmete, a to je Vjeronauk u svim razredima, drugi strani jezik od četvrtog razreda, Informatika od petog razreda i drugi predmeti, kako u kojoj školi. Koliko koji učenik izabere izbornih predmeta toliko će biti više opterećen. Budući da se nastava Vjeronauka uključuje u redovnu satnicu (pa oni učenici koji nisu izabrali taj predmet kao izborni bauljaju bespućima školskih hodnika tih 45 minuta) naravno da izgleda da su učenici opterećeni više nego što okrutna matematika prikazuje.
Dakle, nisu baš svi podatci u toj publikaciji točni, ali da su naši učenici manje opterećeni nastavom od svojih vršnjaka u Europi, e to već stoji.
Koliko učitelji posvećuju vremena svojim učenicima
Jao majko! Gura nam se pod nos kako se učitelj u Danskoj posvećuje svojim učenicima 1200 sati godišnje. Ali ne piše koliko papirologije, administracije, statistike i tablica ima taj isti učitelj u Danskoj za ispisati u isto vrijeme. Učitelj u Hrvatskoj toliko sati posvećuje papirima umjesto učenicima. Samo što to nije izbor učitelja, oni se nisu školovali da budu pisari i statističari već da rade s djecom. Možda nekome to i dopre do svijesti pa olabavi malo ‘obveznu administraciju’.
Praznici i ‘plandovanje’
Gospodin novinar koji je obrađivao temu napisao je sljedeću rečenicu: ‘Posljedice prevelikog broja dana za praznike i razne druge oblike učiteljskog i dječjeg plandovanja su višestruke, no četiri su ključne.’ PLANDOVANJA!!! Učiteljskog ‘plandovanja’! Pa majčicu mu njegovu s koje je taj kruške pao? Mislim da zaista više nema smisla objašnjavati da učitelji nemaju tri mjeseca ferja, da ne ‘planduju’ kad nisu na nastavi. Tko do sad nije shvatio, nikad ni neće. To objašnjavati nedokazanima je isto kao magarca učiti kvantnu fiziku.
Kao posljedice ‘plandovanja’ (je, učitelji su si sami odredili koliko će imati praznika, slobodnih dana, koliko će godišnje ‘plandovati’) autor teksta navodi: ‘…zbog premalog broja sati gradivo učitelji prolaze s učenicima pro forma, više docirajući, nego podučavajući u punom smislu riječi…’. Ma ideš! Kako li je samo taj gospodin upućen u naš posao. Moram provjeriti viri li mi negdje kroz prozor u učionicu i kontrolira kako s učenicima odrađujem nastavu ‘pro forma’.
Piše još i ovo: ‘Drugo, nedostatak sati podučavanja kultivira vrlo površan odnos na relaciji učitelj – učenici. Učenici umjesto pravih pedagoga dobivaju ocjenjivače.’ Kakav je to ‘površan odnos’? Što bi taj htio? Da si klince uzimamo doma na vikend? Treba li si učitelj uzeti sedmašicu u krilo ili ostati sam s njom kako bi bili intimniji odnosi učitelj – učenik? Momentalno bi bio optužen za pedofiliju!
Treći biser je najjaki! Kaže: ‘Treće, zbog toga što učenici u školi ne stignu dobiti dovoljno informacija za ispravno razumijevanje pojedinih predmeta, a pogotovo zbog nedostatka vremena za vježbanje i ponavljanje s učiteljem u školi, zapravo su prepušteni roditeljima i sami sebi.’. Opet uopćavanje. Oni učenici koji marljivo i savjesno rade, koji slušaju na nastavi, redovno izvršavaju svoje obveze – NISU prepušteni roditeljima, sami sebi i instrukcijama!
Veliki broj učenika uspješno samostalno odrađuje svoj dio obveza. (Instrukcije su, inače, četvrti biser u nizu bedastoća koje je gospodin ispalio: ‘Četvrto, potpuno je jasno da premali broj sati podučavanja (vježbanja i ponavljanja) u okviru školskog programa razvija tržište izvanškolskog podučavanja koje u hrvatskoj uobičajenom nazivamo instrukcijama.’ Pa, gospodine, da nema instrukcija, mnogo bi bilo gladnih prosvjetara.)
Što se dogodi kad se mesar krene igrati frizera?
Kad se mesar krene igrati frizera dobijemo katastrofu, a kad netko tko nije iz prosvjetarske struke krene analizirati ustroj prosvjete dobijemo ovakav članak pun bedastoća i poluistinitih ‘informacija’ sa zaključkom kojeg bi učitelji najvjerojatnije i prihvatili, ali učenici definitivno ne: ‘Sasvim je sigurno da bi se mnogi školarci rado odrekli dijela školskih praznika, ako bi uz veći broj sati podučavanja u školama bili većim dijelom oslobođeni učenja i vježbanja kod kuće te bi ostatak dana mogli provoditi više-manje lagodno, s manje stresa tj. u opuštenom druženju s roditeljima i prijateljima.’
Daj mi, buraz, napravi anketu među učenicima kojom ćeš potvrditi ovu svoju izjavu ili se poklopi papirnom vrećicom po glavi i budi tiho.
Umjesto epiloga
Pitam(o) se, bi li dotični autor članka, ili svi oni koji tako ‘znalački’ seciraju školstvo, istim žarom i ‘znanjem’ analizirali operaciju nekog liječnika, kvalitetu građevinske izrade nekog mosta, ili, o svetogrđa li, propovijed (i rad) nekog svećenika.
Zna se, u državi iz koje mladi bježe glavom bez obzira, svi se razumiju u dvije stvari: nogomet i školstvo.
