Misu je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš.
Jučer smo euharistijskim slavljem proslavili 200 godina od
posvete naše župne crkve, starice koja se još drži i rado kao
prava domaćica prima svakog čovjeka žednog Božje ljubavi i
blizine.
Misu je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš koji je u
propovijedi lijepo usporedio odnos majke i djeteta- s
crkvom kao majkom i kućom kao svojim djetetom. Naime, u
crkvi bismo se, kaže, trebali osjećati tako ugodno i slobodno kao
kod vlastite kuće.
Andrija Bedenik čestitao je župniku i pozdravio biskupa u ime
cijele naše župe svetog Petra i Pavla te je u svom govoru lijepo
naglasio važnost crkve na ovome području koje se nekad zvalo Aqua
Viva (živa voda). Lijepo je rekao da ova crkva, stoji posvećena
200 godina kao duhovni izvor žive vode koji nepresušno teče i
svakom čovjeku koji naiđe žedan Božje blizine, daje piti.
Nakon zahvale župnika Ivana Sakača svima koji su na bilo koji
način doprinijeli da se svečana akademija glazbenika i recitatora
u nedjelju kao i jučerašnje euharistijsko slavlje održi i
proslavi ova velika obljetnica, uzvanici su prisustvovali
simboličnom domjenku.
Nakon mise načelnik Željko Posavec čestitao je u ime općine
Petrijanec svim župljanima taj predivan jubilej te se zahvalio
župniku Ivanu Sakaču na uvijek odličnoj suradnji župe i općine
koja će se, kaže, nastaviti i dalje u lijepom odnosu. Ističući
posebno i zahvalivši se svima udrugama, skupinama i pojedincima
koji su sudjelovali u organizaciji ove proslave kao i glazbene
akademije.
“Svako od nas dao je dio glazbenog umijeća, talenta ili dio sebe
za ovu proslavu. Iako i sam sam se uvjerio koliko je iscrpljujuće
organizirati ovakve događaje i pridonositi organizaciji, ali
vjerujete da kada darujete za zajednicu i župu očekuje vas Božji
blagoslov. Stoga hvala svima koji su na bilo koji način
doprinijeli ovoj organizaciji. Prigodno nakon zahvale valja
čestitati na ovakvom jubileju. Čestitam našem župniku
Sakaču bez kojeg bi ova građevina bila samo zgrada, te mu
stoga čestitam što okuplja nas vjernike i promiče
kršćansku vjeru u našoj župi a ova građevina ima smisla biti
Crkva.
Mons. Bože Radoš zaista sam počašćen što sam u nepune dvije
godine imao čast biti dio misnog slavlja kojeg vi predvodite u
našoj općini. 2020.-e godine bili ste na 100.-oj obljetnici
kapelice Srca Isusova te Vam stoga želim zahvaliti na vašoj
predanosti i svemu što činite za vjernike naše župe. ” –
rekao je između ostalog načelnik Željko Posavec, zahvalivši se na
kraju svim lokalnim OPG-ovim koji su darovali svoje proizvode za
prigodan poklon biskupu.
Gradimo crkve, ali prije svega gradimo Crkvu.
Brošura:
Danas su nam, zahvaljujući modernim tehnološkim čudima, dostupni
podaci s raznih strana svijeta, i to u realnom vremenu. Ne moramo
fizički biti u nekom gradu ili mjestu da bismo vidjeli njegove
ljepote. Uz ljude i običaje, najčešće nas u nekom mjestu zanimaju
građevine, a među njima osobito crkve. Bila to neka grandiozna
crkva poput, recimo, čuvene milanske katedrale, ili župna crkva u
nekoj seoskoj župi, crkva je zgrada koja će nam prva zapeti za
oko: svojom arhitekturom, visokim tornjem, središnjim položajem u
mjestu.
Ako uđemo unutra, pozornost će nam možda zaokupiti raskošno
izrađeni oltari i drugi namještaj, oslikani zidovi i prozori,
orgulje na koru. Možda ćemo u njoj osjetiti mir i tišinu, prigodu
za sabranost, bez obzira na to kakvu vjeru čovjek u sebi nosio
ili bio bez vjere. Uz to, crkve su bile mjesta zajedništva:
vjerničkog i ljudskog.
Zajednica se okupljala da molitvom i pjesmom slavi Boga, ali i da
se kao ljudi nađu skupa, porazgovore, zapjevaju ili čak i zaplešu
na prostoru pokraj ili ispred crkve. Slični duh vodio je kako
graditelje ove crkve posvećene svetom Petru tako i vjernike
kojima je bila duhovno središte, mjesto susreta s Bogom i
ljudima. Stoga promotrimo kako je nastala i razvijala se
zajednica, a s njom i kršćanska – katolička vjera na ovim našim
prostorima.
Župna crkva Sv. Petra u Petrijancu
Sadašnja crkva nije od početka župe bila jedina. To doznajemo na
temelju podataka koje nalazimo u Spomenici župe Petrijanec.
Zahvaljujući našem domaćem sinu vlč. Ivanu Košiću, umirovljenom
križovljanskom župniku i pasioniranom ljubitelju povijesti,
možemo barem dijelom pratiti nastajanje i razvoj crkvi kao
građevina u našoj župi. U djelu vlč. Košića Povijest župe
Petrijanec koje je nažalost samo u rukopisu, o župnoj crkvi
nalazimo ovaj zapis: Bivšu župnu crkvu na mjestu sadašnje opisuje
vizitacija iz 1638. godine, kao lijepu kamenu građevinu s
impozantnim tornjem u kojem je bilo čak 7 zvona. Iznutra bijaše
sva oslikana, posebno ukusno tabulat lađe. Kor, tabernakul i tada
još nova propovjedaonica bijahu drveni. Iz kasnijih vizitacija
saznajemo da ju je posvetio biskup Benedikt Vinković (1637. –
1642.), da je pred glavnim ulazom sa strane lađe bio drveni
trijem, da su oltari doživljavali česte preinake, dok je sama
crkva postajala sve ruševnija, pokrita najprije hrastovim
daščicama a od 1687. godine kamenim pločicama. (Ivan Košić:
Povijest župe Petrijanec – rukopis). Nizale su se godine,
kanonske vizitacije opisivale su unutarnje uređenje crkve, izgled
oltara, kipove, slike… Naši su se pradjedovi konstantno brinuli
da župna crkva bude što ljepše uređena i urešena. Istina, u tome
su im uvelike pomagali pripadnici mjesnog plemstva – grofovi
Draškovići, a poslije Bombellesi. No, protiv prirodne sile bili
su nemoćni. U spomenici župe Petrijanec zapisano je da je 11.
lipnja 1796. godine u velikom požaru u Petrijancu izgorjelo 36
domaćinstava, a među njima i župna crkva i farof. Velečasni Košić
u već spomenutom rukopisu piše o gradnji nove
crkve: Gradnju nove crkve, farofa i groblja vodi
župnik Đuro Čačković uz pomoć pokrovitelja Franje I. Draškovića.
U novoj crkvi na sada zidanom koru spominju se orgulje. Za tu
građevinu Szabo tvrdi da je s umjetničkog stanovišta neugledna a
oltari da nemaju posebne vrijednosti, pa zato vjerojatno nitko od
stručnjaka nije u nju ulazio niti o njoj pisao. Spomenimo stoga
još podatak da ju je dao 1840. godine oslikati župnik Drabić, te
postaviti na glavni oltar jedinstveni tabernakul s ogledalima.
Međutim, dobro se prisjetiti da crkva nije samoj sebi svrha, bez
obzira na njezinu umjetničku vrijednost. Uvijek je bila mjesto
molitve i slavljenja Boga, a to znači života i ljubavi, jer to
Bog jest. Na toj istini nadahnjivale su se generacije naših
predaka. Rado su ispunjavali prostor ove crkve. Starija
generacija župljana još pamti i vremena kada je nedjeljama i
blagdanima naša župna crkva bila premala za onoliki broj vjernika
koji su se u njoj okupljali na misnim slavljima. Došlo je novo
doba i situacija se promijenila. Novo vrijeme, novi običaji –
kaže se. Ipak, ne stvaraju li običaje ljudi pa su za njih i
odgovorni? Vrijeme je onakvo kakvim ga mi stvorimo!
Kao sukus svega ovdje napisanog neka nam posluži tekst koji je
2012. prigodom blagoslova novih vitraja u župnu spomenicu zapisao
sadašnji župnik Ivan Sakač: Bogu ništa ne znači kakav je
prostor – sve je njegovo – ali je dobro da oni koji dolaze na
molitvu u određeni ambijent, tim ambijentom barem malo budu
potaknuti na uzdignuće duha k Bogu. Ljepota – ova materijalna,
zanatska – usmjerava nas prema Ljepoti – Bogu.
Neka naša župna crkva tome služi još dugi niz godina!