Pred sam početak nove nastavne godine iz Praga je stigla užasna vijest kako je učenik na maturalcu pao s balkona i pri tom smrtno stradao. Noćna mora, nešto prestrašno za svakog roditelja, ali još možda i strašnije za profesora koji je bio odgovoran za tuđu djecu na izletu. Naravno da se je našlo u komentarima ispod članka i “tera pametnih” komentara tipa: “Gdje su bili profesori?” i “Profesori su se provodili” (… dok je klinac pao). Bilo je i nekulturnih komentara na račun profesora, ali ovo je pristojna kolumna pa ih neću spominjati.
Što reći na takve malograđanske i primitivne komentare? Najbolje ništa. Jer teško da bi takav jednostanični mozak koji je u stanju na taj način prokomentirati smrt djeteta na izletu i mogao išta shvatiti.
Nitko ne može prisiliti prosvjetara da vodi tuđu djecu na izlet
Masa roditelja jednostavno ne shvaća, ne može ili ne želi shvatiti, da maturalci i Škole u prirodi nisu obvezni. Da su isključivo dobra volja i hrabrost učitelja i profesora da vode učenike, tuđu djecu nekud na četiri, pet, sedam dana. I to za minijaturnu dnevnicu. Nitko se na maturalcu ili Školi u prirodi obogatio nije. Učiteljice se čak znaju vratiti i s minusom u novčaniku, jer ne mogu gledati ako neko dijete nema za sladoled ili treskače dok svi drugi imaju. Pa vade lovu iz svojeg novčanika i plaćaju sladoled. Tuđem djetetu.
Maturalac i ŠUP za učitelje znače: trošenje telefona i slobodnog vremena za organizaciju izleta, prikupljanje ponuda i rat oko najpovoljnije ponude, rat s neplatišama – onim roditeljima koji su prijavili djecu ali nikako da plate izlet (na jedno uho ti vrišti agencija da XY nije platio, na drugo uho se taj XY izmotava zašto nije platio). Potrebno je pronaći prikladan hotel koji uopće želi prihvatiti djecu, jer masa hotela ne prima učeničke grupe.
Za ŠUP je potrebno i pripremiti materijale za učenike, zato što oni ne idu “na more” ili na zabavu, nego idu učiti na terenu, zato se i zove “škola u prirodi”. Ako idu učiti, znači da ih netko mora podučavati, dakle učitelj se mora pripremiti.
Učitelji i profesori na tim izletima danima žive u strahu radeći po 18 do 20 sati dnevno u konstantnoj panici da se nešto loše ne dogodi. Spava se minimalno i na rate, dežura se po hodnicima hotela, osluškuje pred vratima soba učenika, dakle tih pet dana maturalca ili Škole u prirodi znači za učitelja 24 / 5 turbo stresa.
Po povratku s takvih višednevnih izleta iz autobusa izlaze učenici ozarena lica i učitelji s podočnjacima do pupka, iscrpljeni do krajnjih granica, ali sretni jer je sve prošlo u redu.
Bilo bi lijepo kad bi neki roditelji napokon shvatili da odlazak na maturalno putovanje ili u Školu u prirodi ovise isključivo o spremnosti učitelja (profesora) da preuzme odgovornost i brine o tuđoj djeci, njih dvadesetak recimo, nekoliko dana, daleko od kuće i roditeljskog nadzora! Nije da se to mora, ništa se ne mora. Ali rijetki su roditelji koji znaju cijeniti spremnost učitelja svog djeteta da žrtvuje svoje živce za to da bi mu dijete nešto vidjelo, negdje bilo, stvorilo uspomenu s prijateljima.
No, međutim, ali
Istinita priča. Učiteljica s dugogodišnjim iskustvom ponudi roditeljima, ničim izazvana osim svojim entuzijazmom i ljubavlju prema svojim učenicima, da za godinu dana, na početku četvrtog razreda, idu u Školu u prirodi. Rekli smo već da se to NE MORA, ali, eto, žena je bila već nekoliko puta s nekoliko generacija, uvijek je bilo sve u redu, djeca su uvijek naučila puno toga, ostala je svima Škola u prirodi u lijepom sjećanju pa reče žena neka ide i ova generacija učenika.
Dala je ponudu godinu dana unaprijed kako bi roditelji mogli štedjeti. Predložila je destinaciju gdje poznaje svaki kamen, provjeren hotel, puno korisnih sadržaja koji bi učenicima odlično poslužili u budućem svladavanju gradiva.
Na roditeljskom svi šutjeli. Prešutno odobravanje. Ali onda je nakon roditeljskog bio drugi roditeljski, pred školom, gdje su pojedini roditelji zaključili da učiteljica “sebi namješta hotel s bazenom”, “sređuje kavice s prijateljicama”, “slaže sebi more”. Kako ona stara “Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju” vrijedi, ti komentari su dolepršali do uha učiteljice. Epilog? Pokušajte ga zaključiti sami. I razmislite, biste li vi vodili tuđu djecu nekud na račun svojih živaca i zdravlja nakon takvih komentara?
Veselje početka nove nastavne godine
Kao što svake zime snijeg iznenadi zimsku službu, ove je godine rujan i početak školske godine iznenadio Narodne novine koje inače tiskaju službenu dokumentaciju. Pa su zaboravili na vrijeme dati tiskati imenike i dnevnike. Nastava je počela 4. rujna, imenici i dnevnici će stići 15. rujna.
U Hrvatskoj u ovoj školskoj godini (2017./2018.) e-Dnevnik koristi 1.013 škola što iznosi 74%. Dnevnike i imenike u papirnom obliku dakle treba 26 % škola. Tih 26 % škola će voditi dvostruku dokumentaciju prva dva tjedna: prvo na papir pa će onda prepisivati u imenike i dnevnike kad stignu.
Ima još
Neki gradovi su osigurali besplatne udžbenike svojim školarcima. Na roditeljima ostaje da izdvoje novac samo za dodatni pribor, ispite i zadatke. Naravno, ima roditelja kojima je i to problem. Što stvarno financijski, što na principu “a zašto sad još i to treba”.
Pojedine izdavačke kuće su toliko fer pa preko svojih promotora dozvoljavaju odgodu plaćanja tih materijala kad se naručuju preko škole. Hvala im u ime roditelja i učitelja (ne smijem navesti koje su to kuće jer bi to bio izravan besplatan epepe).
Dječji časopisi
Pretplata na deset brojeva kvalitetnog dječjeg časopisa koji se nudi u školi košta 150 – 180 kn. To je iznos dvomjesečne TV pretplate.
Roditelji, umjesto da pretplate svoje dijete na takav kvalitetan časopis i potiču ga na čitanje, zajedno s djetetom čitaju, prijezirno frkću nosom na ponuđeno i s mržnjom gledaju učiteljicu koja im tu pretplatu nudi kao da joj je jedini cilj izvući lovu iz njihova novčanika.
Pa ti onda budi učitelj!
