Na uspomenu Mesudu Durakoviću, čovjeku koji je volio klub Varteks i grad Varaždin.
Danas je u 56. godini umro nekadašnji nogometaš Varteksa Mesud
Duraković. Duraković je u Varteksu ostavio veliki trag kao
igrač i u to vrijeme stekao velike simpatije varaždinskih
navijača, posebno White Stonesa.
Prije tri i pol godine posjetio je grad koji je volio, a
mi vam u nastavku donosimo tada napisan tekst. Tako
se prisjećamo njegove životne i nogometne priče – o tome
kako je ušao u legendu. Mesude, laka ti zemlja.
‘Neki odmah počeše da blate njegov lik, a samo prava raja je
znala, u čemu je trik. Nije Ibro jarane naš fukara, Ibro je
defakto umjetnik’ stihovi su kultne pjesme Zabranjenog pušenja,
koji kao da se mogu preslikati na našeg ‘Ibru’, junaka ove priče,
nogometaša Mesuda Durakovića.
U to smo se uvjerili iznova ovog vikenda, kada se ponovno,
kako je i stigao ‘na mala vrata’, nakon 20 godina vratio u svoj
Varaždin. Kao Ibro, kad se vratio u svoju ‘mahalu’, poput
Garyja Coopera, sve je ličilo na san. Mi smo ga
ulovili na kavici u Golu, u popularnom okupljalištu navijača, i
nije se promijenio ‘ni zere’, čak ni fizički, dvometraš bez
trunka viška kilograma, iskren osmijeh, poljubac i čvrst stisak
ruke.
Do statusa legende – za samo 88 utakmica
Mnogi danas nastoje dosegnuti status ‘sportske legende’. Neki
koriste obilata PR sredstva, pomoć stručnjaka, neki koriste i
ilegalna sredstva, ili barem rubno legalna, lov u mutnom, u
kompleksnom svijetu modernog sporta.
Mesud Duraković nije imao ništa od toga, a ipak je postao
legenda, unatoč činjenici da je odigrao svega 88 ligaških
utakmica za Varteks, u četiri sezone koliko je bio u
Varteksu.
Nisu to bila nimalo lagana vremena. Ovaj nekad omladinski
reprezentativac Jugoslavije, zatočen je ostao u rodnom Bugojnu,
gdje se prvo ratovalo sa Srbima, a potom su zaratili i muslimani
i Hrvati. Sav paradoks ratovanja vjerojatno nigdje na svijetu
nije tako vidljiv kao u srednjoj Bosni.
U nekadašnjoj Iskri nastupao je s dvojcem koji je pristigao
iz Varteksa, Draženom Ladićem i
Dragutinom Šemigom, kada je Iskra igrala Prvu
jugoslovensku ligu, a Duraković kao klinac ‘upadao u sastav’.
Neposredno uoči tog tragičnog sukoba Hrvata i muslimana, negdje
na jesen 1992. godine, Mesud je dobio ponudu Varteksa i
odmah s obitelji preselio u Varaždin, gdje je Anđelko
Herjavec sa suradnicima slagao projekt europskog
Varteksa. Hrvatskog Manchestera, kako ga je nazivao.
U ta nemila vremena nogomet je bio jedan od rijetkih ispušnih
ventila u društvu opterećenom ratom, kriminalom i politikom.
Varteks je igrao najljepši nogomet u ligi, po mnogima i najbolji,
unatoč velikoj podršci koju su imali Hašk Građanski/Croatia,
današnji Dinamo, i Hajduk.
‘Zlatne Varteksove godine’ – Dure postao miljenik navijača
– Imali smo strašnu ekipu, strašnu.
Ivanković je bio odličan trener, tada smo se svi
još pomalo učili. Naprijed je to najbolje funkcioniralo kada su
igrali Lađević, Mumlek i
Vugrinec, bio je tu i Golubica,
kasnije i Mušić, u sredini su bili
Dalić i Brlenić, potom je
stigao i Besek, bekovi Štef
(op. a Štefulj) i Krznar,
a u obrani Grga (Gregorić),
Toplak i ja. Naravno na golu
Mrmić, ranije Solomun. Bili su
tu i Težački, Balajić, Madunović, imali smo
strašnu ekipu – prisjeća se Duraković, koji je svojim igrama u
sezoni 1993./94. na sebe brzo skrenuo pažnju sportske
javnosti.
Skrenuo je pažnju čak i izbornika Hrvatske i BiH. Uzeo je i
dvojno državljanstvo, ali igrom slučaja nije nastupio ni za jednu
reprezentaciju. Mnogi će reći da je morao, barem za BiH, ako ne i
za Hrvatsku. Kako tvrdi, dolazili su s njim i Dalićem u Varaždin
razgovarati izbornik Muzurović i predstavnici
Saveza, ali nisu se dogovorili, ni sa Zlatkom ni s Mesudom, iako
je Duraković imao želju.
‘Mali’ Varteks bio je nogometno velik, a Mesud Duraković bio
je jedan od važnijih igrača u toj ekipi. Mumlek, Vugrinec,
Balajić bili su mlade zvijezde u usponu, Štefulj i Krznar mladi
reprezentativci, Toplak i Gregorić domaći dečki, Mrmić
potencijalni A reprezentativac, Dalić i Besek vođe u svlačionici
i na terenu, ali dojma smo da je publika nekako najviše voljela
Durakovića i Brlenića, svakog zbog svoje
posebnosti.
Obožavan radi srčanosti i požrtvovnosti na terenu
Bio je Dure uvijek iskren, onako ‘bosanski’, što ponekad
ispada i naivno. U hladnom i beskrupuloznom svijetu sporta, koji
u pravilu prate politika i business, ne uvijek i
najpragmatičnije. No, upravo ta iskrenost, emotivnost,
neposrednost, odražavala se i na terenu, gdje je Mesud davao sve
od sebe. Sve to prepoznali su i navijači koji su ga obožavali.
Iako je ponekad na prvu djelovao nezgrapno, više kao košarkaš,
sjajno je čitao igru na poziciji libera, imao i odličnu dugu
loptu, a glavom je išao tamo gdje drugi ne bi nogom.
Upravo sezona 93./94. bila je prva koja je mogla biti
šampionska za Varteks. Na polusezoni su samo dva boda bili do
jesenskog naslova, a onda ih je na proljeće ‘presjekao’
Burilo i afera.
Varaždinci su igrali nogomet kao nikad prije, nakon grubih
sudačkih pogrešaka ispali iz četvrtfinala kupa. Ispali su od
tadašnje Croatije, koju je vodio Ćiro Blažević,
a to je bila prva velika nogometa ‘prevara’ u Hrvatskoj, u
90-ima. Varteks je izbačen u četvrtfinalu kupa, a svi igrači iz
obrane redom su kažnjeni dugim kaznama pa su Krojači ispali
i iz utrke za naslov prvaka sa Zagrebom i Hajdukom, da bi na
kraju Hajduk osvojio naslov.
Kod 1:0 za Varteks (rezultata koji je vodio u produžetke)
suđen je prvo nepostojeći penal za Varteks, budimo iskreni, ali
najspornija je bila situacija iz 97. minute (toliko je produžena
utakmica), kada su jedan do drugoga bili tadašnji junior
Dario Šimić i Duraković, kasniji reprezentativac
je pao, a Burilo je ‘svirnuo’ penal za Croatiju i prolaz
dalje.
– Kunem se, nisam ga ni taknuo. Jesam ja krenuo prema njemu,
ali sam se zaustavio kada sam vidio da situacija nije opasna po
naš gol. Kako su nas prevarili, a to nam je presjeklo sezonu –
prisjeća se bolno Dure.
Duraković postao najbolje ocijenjeni igrač Varteksa
U toj sezoni je bio i najbolje ocijenjeni igrač Varteksa,
trofej Varaždinske vijesti osvojio je Marijan Mrmić, ali po
prosjeku ocjena Mesud je bio daleko najuspješniji, s prosjekom
3,5 (ocjene od 1 do 5).
Ali umjesto ‘para’, slave i reperezentacije, Mesud je kratko
otišao u redove ambicioznog drugoligaša iz Hodošana, nije mu bio
problem otići ni na posudbu. Trebalo se, kako kaže, prodati neke
mlađe igrače, a to nisu bili njegovi principi, da igra netko tko
nije bolji. A i nije htio na klupu. Da bi ga potom Luka Bonačić
vratio u Varteksovoj ‘šampionskoj’ sezoni (1995/96). I tada je
bio jedan od najboljih i svakako
najomiljeniji Varteksov igrač.
No, umjesto reprezentacija (imao je dvojno državljanstvo),
velike scene, Mesud je odabrao Domžale, potom je još malo igrao u
Međimurju, da bi se vratio u svoje Bugojno. A tamo ga nisu
dočekali presretni, znali su mu predbacivati hrvatsko
državljanstvo i slične stvari.
Odlazak iz Varaždina, priznat će sramežljivo, nikad nije do
kraja prebolio. Veliki ljudi priznaju greške, a Mesudu to nije
teško, što je i danas u svijetu nogometa, gdje vladaju ego, novac
i moć, prava rijetkost. Iskrena poniznost često nije
poželjna.
Bio je pravi Varaždinec – stan u Bronxu, kavica u Kiwiju,
vikendica na Banjščini
Spomenimo da je Mesud, nakon odlaska iz Varteksa 1996. na
jesen, još dvije godine ostao na varaždinskoj adresi. Imao je čak
i vikendicu, na Banjščini.
– Bilo je to kratko to s vikendicom, ali bilo nam je jako
lijepo, vikendom smo voljeli otići na brijeg, uživati u prirodi,
bio sam pravi Varaždinec – tvrdi Dure.
U Varaždinu je živio sa suprugom Almom,
kćerkom Lejlom, a u Varaždinu se rodio sin
Narcis, koji je i ‘zakuhao’ povratak ‘starog’ u
Varaždin, kako tvrdi Dure. Trebalo mu je 20 godina da se vrati u
‘svoj’ Varaždin. Nikad Varaždin nije smatrao drugačijim osim
svojim, kao ni svoj Varteks.
– Igrom slučaja, tako se poslože kockice u životu. Evo me u
Varaždinu nakon 20 godina, presretan sam što sam ovdje. Moj prvi
stan u Varaždinu je bio u Ulici Tina Ujevića, u Bronxu i sad
sam ovdje zahvaljujući susjedima, obitelji
Prahić, s kojima sam u kontaktu od prvog dolaska
u Varaždin. Znao sam sve u kvartu vrlo brzo, svraćao u Kiwi na
kavu, šteta da ga više nema. Uglavnom, prekrasan je Varaždin, kao
i prvog dana.
Vjerojatno bi se vratio i ranije, ali Đelacova pogibija je
pokvarila planove.
– On je uvijek govorio: ‘želim Dure da ti budeš trener u
klubu, da ovdje bude jedan Bosanac, da bude Dalmatinac, da bude
Slavonac, uz Varaždince i Međimurce, to je kao da imamo pet
različitih tipova trenera u jednom’. Nažalost, on je otišao, a ja
se nikad nisam vratio – ističe popularni Dure.
Tijekom boravka u Varaždinu obišao je drage ljude s kojima je
ovdje srdačno prijateljevao, popio kavicu u Contri, prošetao
staionom sa suigračima Dalićem, Mumlekom, Toplakom,
Lađevićem, bio je tu i Stjepan Cvek,
Tomica Vrbnjak, karatist Garibović,
vidio se i s navijačima, skupio mnogo slika i lijepih uspomena
koje nosi sa sobom u Bugojno.
‘Danas rijetko i odem na utakmicu, radijem uživam u krugu
familije’
Osim kao nogometaš, Mesud je, tvrde mnogi, a to pokazuju i
rezultati, bio iznimno talentiran i kao trener. Posebice u
omladinskim kategorijama, gdje je sudjelovao u razvoju velikih
igrača Ermina Zeca, Mehmeda Alispahića, Sulejmana
Smajića, sve reprezentativaca BiH.
Njegova ‘umjetnost’, praćena emocijama i iskrenošću, ni tu
nije naišla na plodan teren, iako se radi o njegovom rodnom
mjestu, njegovoj Iskri. Posljednje dvije godine je praktički
izvan nogometa, tek individualno trenira Muzafera
Ivkovića, igrača TOŠK-a iz Tešnja.
Dure danas radi u poduzeću Binas, tvornici oružja, u
skladištu.
– Zamjerilo mi se sve, slično kao i u Varaždinu, nogomet u
Bugojnu je u problemima, stadion je srušen, a i nije bio
pretjerano omiljen zbog logora Hrvata koji je bio na njemu. Odem
na nogometnu utakmicu kad mi je gušt, ali rijetko, moram priznati
radije sam sa svojom familijom kod kuće – ističe Dure.
Popili smo kavicu, uz ugodan nogometni razgovor, a potom je
Mesud krenuo put svoje čaršije.
– Neće proći 20 godina, bilo mi je krasno, doći ću češće,
Varaždin je u mojem srcu vječno, moj grad. Presretan sam jer me
ljudi nisu zaboravili – istaknuo je Dure na rastanku.
‘Ti si nešto drugo…na estradi sve je lažno, sve je fol’,
pjeva Nele Karajlić u pjesmi Zabranjenog
pušenja, a estradu je lako usporediti sa sportom.
Mesud nikad nije bilo lažnjak, a ‘prava raja znala je u čemu
je trik’. Jer Mesud je defakto legenda. A legende se ne
zaboravljaju lako.