Dok je gostima Varaždin zanimljiv, lokalcima prečesto ne valja što god da im daš

Završen je, bogu fala, ovogodišnji Špancirfest. I to je, zapravo, poslije dugo vremena jedina dobra lokalna vijest. Barem ako ćemo suditi po EKG-u čaršije, raspravama na društvenim mrežama i po pisanju pojedinih lokalnih medija.

Ispada tako da su Rim iz 476. ili Carigrad 1204. romantične komedije s Hughom Grantom i Sharon Small u glavnim ulogama u usporedbi s onim što Varaždin proživljava već neko vrijeme.

Dok ostatak države bilježi samo lijepe i pozitivne priče – dok drugi uživaju u jeseni ljeta, dok pola Dalmacije svečano gori, dok se kod Trogira blagoslovi podvodni križni put, a Vaso Brkić roni poput sipe – sve oči uprte su, eto, prema sjeveru gdje čete neznabožaca nemilosrdno oskvrnjuju duh posustalog i izranjavanog baroknog bisera.

Rječnikom premijera Plenkovića, Varaždin je postao interesantan i atraktivan.

‘Jeste vidli, suseda, kaj su noćas pak napravili s Partizana? Nemaš više di pesa pustiti’, čuju se tako s terase kvartovske kafane penzionirane gospođe što se ujutro vraćaju iz dućana s kruhom, mlijekom i cigaretama.

Rasturili barbari Partizan kako već dugo nitko nije. Još tamo od Dinama ’97. S tom razlikom što drage susjede, naravno, ne misle na onaj beogradski Partizan, već ovaj tu kod Prve osnovne.

Problem, rekoh, nije od jučer. Niti je problem samo u rečenom Partizanu. Slično je, recimo, i na bedemima Starog grada.

‘Tu se partijaneri uz obilje tko zna gdje sve kupljenih alkoholnih pića zagrijavaju u petak i subotu. Potom slijedi njihov noćni pohod po kafićima do jutarnjih sati, dok ih ne svladaju maligani ili im ponestane novca. Najtragičnije od svega je što među njima ima i djece. Kakvo smo to društvo postali da nitko ne mari o opijanju maloljetnika u našem gradu?’

O Stančiću, Bakačevoj i Kranjčevićevoj da i ne govorimo.

‘Gdje god kročite, bez problema možete ugaziti u bljuvotine, lokve pune mokraće ili izmet oko kojeg kruže muhe zunzare. Nerijetko u jutarnjim satima nailazimo na prevrnute kante za smeće, uništeno cvijeće i razbijene staklenke od piva i vina.’

‘Iako smo prvih dana kolovoza trebali dostojanstveno obilježiti Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, hrvatska mladost je u Varaždinu po tko zna koji put pokazala da je dobrim dijelom zatrovana.’

Ovo su tek neka od potresnih svjedočanstava anonimnih građana objavljenih nedavno u jednom lokalnom krajcerblatu.

Kakav će, uostalom, i biti nego anoniman svaki malograđanin koji glumi zgroženog čistunca i mirotvorca, koji fantazira o cvijeću, kulturi i baroku, i koji će, primjerice, na vijest da mu u grad vraćaju vojsku šutjeti kao riba – da budem pristojan i ne posežem sad za onom životnijom prispodobom o ženskom organu zarobljenom u muškome dlanu – ali će zato najveći problem pronaći u supijanoj balavurdiji koja onih dvadesetak kuna za izlazak troši na jeftino vino u parku.

Špancirfest je, kako je i bilo za očekivati, na sve ovo došao kao as na cenera.

Pa se tako produžuje radno vrijeme birtija, pa ta gamad krčmarska diže cijene Cedevite i piva, pa opet šator s narodnjacima i jeftinom zabavom pokraj placa, pa ćevapi i pljeskavice na Stančiću, pa cika i vriska noću dok pošteni svijet spava, pa glavne zvijezde festivala, umjesto, valjda, Bacha i Vivaldija, nekakvi transvestiti, transseksualci, sačuvaj bože, ne znaš, što bi rekao Ljubo Ćesić, je li muško ili žensko, pa onda direktorica Turističke izjavljuje da je upravo to smjer u kojem treba ići, u najkraćem – Sodoma i Gomora.

O tempora, o mores, zavapio bi omiljeni retoričar varaždinske političke kreme. I što ćemo sad? Šeher-ćehaja Čehok najavio je ovih dana veliku javnu raspravu o tome kako dalje.

Zasad je međutim još uvijek nepoznato kako će ona točno izgledati, tko će sve u njoj sudjelovati, gdje će se odvijati, da li na okruglim stolovima ili fejsbuku, i s kojeg će se točno profila, na kraju krajeva, ako do toga dođe, on sam uključiti u nju.

Nastranu šalu na stranu, imao sam ovih dana lijepu priliku družiti se s ljudima iz Gruda, Ljubljane, Sarajeva i Banja Luke koji u ovaj grad ne svraćaju odveć često. Njima je Varaždin, kakav god da jest, divan i zanimljiv. Lokalcima koji ne znaju što bi od sebe neće valjati što god da im daš.

I zato spustimo malo loptu na zemlju. Unatoč medijskim napisima, raspravama na društvenim mrežama i trkeljanju dežurnih mudrosera koji su zaboravili kakvi su bili u mladosti, Varaždin danas ipak nije ništa bolji ili gori od onog Varaždina prije sto, pedeset ili dvadeset godina.

Jalovo moraliziranje i traženje problema u pubertetlijama kojima hormoni divljaju kao tifusna groznica – u gradu u kojem bi USKOK, godinama unazad, imao posla čega god da se dotakne, u čijem Vijeću već godinama sjede notorni konvertiti i prodavači magle, u kojem odbore gradskih ustanova pune nekompetentni stranački pijuni – ne čini se odveć produktivnim, nego upravo suprotno – posve licemjernim.

Ako je Zagreb, po Bori Radakoviću, ono što se vozi u tramvaju, onda je Varaždin ono što hoda njegovim ulicama. Ono što na tim ulicama živi, jede, svira, pa ako hoćete, i galami i bljuje.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije