Današnja je priča trebala biti o skroz jednoj drugoj temi, o temi koja je skliska k’o golf teren na Arktiku, o temi oko koje su svi najpametniji i oko koje su ama baš svi u pravu, o temi gdje nitko ne poštuje ičije drugo mišljenje osim svojeg, o temi oko koje se možeš u roku od tri minute posvađati i s do sad najboljim prijateljem.
Ta nedodirljiva, ta opasna, ta skliska tema je vjeronauk u školama.
Dok svi više–manje vrište kako su djeca preopterećena u školi, nitko da bi riječ rekao kad trećaš, kao pripremu za Prvu pričest, uz dva sata vjeronauka u školi ima još dva (ili više?) sati župnog vjeronauka subotom i mora biti nedjeljom nazočan svetoj misi. I tako cijeli treći razred. Ako se tko i pobuni, to je ispod glasa i u užem krugu provjerenih prijatelja.
Da, nakon sto devetnaest objavljenih kolumni napokon sam se ohrabrila i bila spremna pozabaviti se temom vjeronauk u školi.
Na tu temu ima tisuće mišljenja i tisuće stavova, kako prosvjetara, tako i roditelja, ali i učenika. Sve strane i sva gledišta i stajališta sam neko vrijeme proučavala, slušala, provjeravala tvrdnje i mislila sam da sam spremna.
Pa rekoh, hajde da napišem jednu čisto neutralnu, objektivnu pričicu, sumirajući i uzimajući u obzir razne stavove i stajališta.
Ali neću pisati o vjeronauku. Sva moja hrabrost da se pozabavim tom temom splasnula je nakon jedne online diskusije kada sam shvatila da je opasno pisati o temi vjeronauka u školama. Bilo gdje i bilo kada.
Svaka se riječ, svaka rečenica važe i preslaže, tumači kako ju tko želi vidjeti, a ne onako kako piše.
Pa radi svojeg zdravlja i mirnog sna tu temu prepuštam drugima, hrabrijima od mene. Možda se, jednom, za pristojan honorar i osigurane zaštitare, odvažim pisati i o vjeronauku u školama.
Bezazlena tema, neškodljiva za zdravlje
Puno je zdravije od čačkanja po vjeronauku maštati. Znam da maštarije neće biti toliko čitane kao kad bih sad ispisala sve što sam iskopala o vjeronauku, neće biti ni pljuvanja ni psovanja ni lajkanja, ali mirnije ću spavati.
Maštati o nekoj idealnoj školi je bezbolno. Sve hipotetički, prepušteno nekom laganom sanjarenju kako bi bilo kad bi bilo.
Kako bi izgledala idealna škola sa stajališta učitelja? Kao prvo, svi učenici bi sve znali. Učili bi svojevoljno, s veseljem, bez prisile.
Shvaćali bi iz prve, eventualno druge, gradivo koje im se tumači. Svi bi bili pristojni i poslušni. Ne bi se svađali, tukli, psovali, tužakali. Nitko se nikome ne bi rugao, svatko bi svakome pomagao, svi bi bili prijatelji. Bili bi zainteresirani za usvajanje novih znanja i pozorno bi pratili nastavu.
Dobrovoljno bi se javljali za proučavanje dodatnih sadržaja. Poštivali bi i cijenili nastavnike. Uključivali bi se u razne izvannastavne aktivnosti i rado u njima sudjelovali. Ništa im ne bi bilo teško.
Učitelji ne bi u toj nekoj idealnoj školi morali pisati tone administracije, imali bi slobodu izražavati svoju kreativnost u nastavi, nikoga ne bi bilo briga je li priprava za neki sat napisana na pet ili petnaest stranica, ne bi trebalo za svaku sitnicu ispisati hrpe popratnih papira.
U idealnoj školi učitelji bi se bavili onim što su izabrali kao svoj poziv: bavili bi se isključivo djecom, svojim učenicima.
Oprema u idealnoj školici
Imali bi savršeno opremljene učionice, sa svim suvremenim pomagalima, klimatizirane, udobnog namještaja, ne bi bili prisiljeni poput prosjaka moljakati donacije u papirima i svemu ostalome što im u radu treba.
Škole bi imale kompletno opremljene sportske dvorane u toj mojoj idealnoj školi iz mašte. I to ne jednu nego dvije. Da svi stanu!
Lopte se ne bi raspadale, bilo bi dovoljno lopti za sve učenike, učenici bi imali svaki svoju vijaču, strunjače bi bile cijele. I igrališta bi bila u školskim dvorištima! Asfaltirana i uređena.
Dodala bih u školsko dvorište i nekoliko sjenica za nastavu van učionice. Jedan dio dvorišta odvojila bih za školski vrt, svakom razredu mali dio kako bi učili o prirodi u neposrednoj stvarnosti.
Našlo bi se mjesta u mojoj idealnoj školi i za mali azil za napuštene životinje o kojima bi se brinula djeca, a veterinari bi besplatno pomagali i učili djecu pravilnoj brizi za životinje.
Organizacija rada
Učenici i učitelji provodili bi dnevno u toj idealnoj školi osam sati, od 8 ujutro do 16 popodne, učenici ne bi imali zadaće i ne bi trebali nositi knjige kući, a učitelji također ne bi trebali ispravljati ispite, pisati priprave i pripremati se za nastavu u večernjim satima od kuće jer bi svu potrebnu opremu i prostor imali u školi.
Ispiti i provjere se ne bi pisali, već bi se na kraju razreda provjeravalo razumijevanje ključnih pojmova i temeljnih znanja koji su trebali biti usvojeni u pojedinom razredu. Usmeno, pisano i praktično.
Roditelji bi bili dobrodošli u školu u svako doba dana, a prema željama i sposobnostima mogli bi se uključivati u nastavni proces.
Učitelji bi bili pristojno plaćeni, plaćom od koje bi mogli (pre)živjeti i čak nešto i uštedjeti, imali bi status korisnih i obrazovanih ljudi u društvu. Bili bi nagrađeni za svoj trud i rad, cijenila bi se inovativnost i novčane nagrade učiteljima bi bile prema postignućima učenika koje podučavaju.
A sad dosta
Još će netko pomisliti da sam se bacila u uzgoj bunike nakon svega što sam napisala. A moglo bi se još svašta napisati kako bi mogla izgledati idealna škola. Dovoljno je samo izbaciti većinu toga kako nam školstvo sad izgleda.
Za nekoliko dana počinje nova nastavna godina. Obećanog povećanja od 2% za plaće prosvjetara još nema. Jedan sindikat skuplja online potpise za peticiju da se lova isplati, drugi sindikat prijeti štrajkom.
A učitelji pišu planove. Show must go on. Ili po ‘domaće’: selo gori, a baba se češlja.
