Bilo je to prije 273 godine...
9.2.1890. Umro je u Beču barun Metel
Ožegović barlabaševečki i belski, Ilirac, jedan od
najistaknutijih hrvatskih političara 19. stoljeća. Rodio se u
Zagrebu 4. svibnja 1814. godine. Nakon školovanja i studija prava
u Pešti, zaposlio se u Varaždinu gdje je od 1831. godine bio
podbilježnik, a od 1836. do 1845. godine veliki bilježnik
Varaždinske županije. Kao pristaša Ilirskog narodnog preporoda,
15. siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske
čitaonice u Varaždinu – Družtva Narodnoga – prve narodne
čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao veliki broj hrvatskih
rodoljuba i zahvaljujući darovanim knjigama čitaonica je počela s
radom. Metel Ožegović obavljao je brojne političke dužnosti: bio
je zastupnik Hrvatskog sabora u zajedničkom Hrvatsko-ugarskom
saboru, tajnik Ugarske dvorske kancelarije, vijećnik Vrhovnog
kasacijskog suda, član Državnog savjeta, savjetnik u mnogim
državnim institucijama. Kao intelektualac bio je među
utemeljiteljima Družtva za povjestnicu jugoslavensku,
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Konzervatorija
Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog
društva i drugih u društava koje su poticale razvoj znanosti i
umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj.
9.2.1750. Varaždin dobio pravo na osnivanje
građanske čete “purgara”. Varaždinska građanska četa “purgari”
ima tradiciju dugačku skoro 270 godina. Tijekom 17. stoljeća
gradsko je poglavarstvo organiziralo dobrovoljačke čete koje su
brinule o održavanju reda i mira u gradu. Od ranije je grad bio
podijeljen na četvrti u kojima su oboružani građani imali zadaću
brinuti se o sigurnosti. U vrijeme vladavine carice Marije
Terezije 1750. godine, došlo je do reorganizacije gradske uprave,
a Varaždinci su dobili pravo osnovati građansku četu u uniformama
i s oružjem. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća, u vrijeme
Napoleonovih prodora u ovaj dio Europe, u varaždinsku građansku
četu morali su stupiti svi vojno sposobni građani. Četa je
brojala 250 ljudi podijeljenih u dvije satnije. Jednu satniju
činili su “grenadiri”, a drugu “mušketiri”. Razlikovali su se po
odjeći. “Grenadiri” su imali plave frakove, bijele hlače
pripijene uz tijelo, nosili visoke čizme, prekrižene bijele
remene, imali visoku kapu ukrašenu dvoglavim crnim orlom i s
uzicama crne boje. Kasnije su tu kapu zamijenili kapama od
medvjeđeg krzna. Pripadnici satnije “mušketira” nosili su dolame
tamnozelene boje, uske hlače crvene boje izvezene gajtanima, na
glavi su imali visoke crvene kalpake, a na nogama čizme.
Građanska četa “purgara” imala je vojničke zadatke i 1848. godine
prigodom rata s Mađarima. Godine 1990. garda je ponovno
zaživjela. Odore Varaždinske građanske garde u današnjem obliku
postoje od 1836. godine. Aktivnosti Purgara danas su uglavnom
turističke i ceremonijalne naravi (npr. držanje straže subotom
ispred Gradske vijećnice, za važnije gradske i županijske
obljetnice i sl.)
9.2.1454. U jednom dokumentu se prvi puta
spominje hospitala u Varaždinu. U većim
naseljima postojali su od davnina hospitali, ustanove za smještaj
nemoćnih, starih, bolesnih i siromašnih ljudi o kojima je brigu
vodio grad uz potporu brojnih dobrotvora. Ne postoji točan
podatak gdje se tada zgrada hospitala nalazila, pretpostavlja se
da je bila u blizini franjevačke crkve na prostoru današnje
palače Hercer. Broj korisnika hospitala stalno se povećavao pa je
gradsko poglavarstvo 1776. sagradilo novi hospital, zgradu u
današnjoj Nazorovoj ulici 26. koja je kasnije pretvorena u
stambeni objekat. Gradski hospital, zapravo bolnica, sagrađena je
1839.godine u sadašnjoj Prešernovoj ulici, koju su Varaždinci
nekoć zvali Bolničkom ulicom, ali je zgrada srušena 1982.godine.
Prema mišljenju povjesničara Krešimira Filića prvi hospital u
Varaždinu vjerojatno su utemeljili u 12. stoljeću Ivanovci
(Hospitalci) uz svoju crkvu i samostan.