Ova tri mjeseca ferja strahovito brzo prođoše, zippali smo ih u trideset dana godišnjeg i evo, još koji dan pa će se prosvjetari vratiti u svoje školice, zbornice, kabinete (to oni sretnici koji ih imaju) i pregrijane učionice.
Većina ih nije bila na moru, osim onih koji imaju supružnike s normalnim plaćama ili prijatelje i rodbinu s vikendicama, ili su pak sami vlasnici neke nekretnine na plavom nam Jadranu.
Oni koji ništa od navedenog nemaju sjedili su kod kuće i pisali planove za sljedeću školsku godinu, zato što svojih 30 dana godišnjeg moraju odraditi u komadu, u najskupljem dijelu sezone, od polovine srpnja do polovine kolovoza.
Prosvjetarske su plaće takve da uz velike mjere štednje i odricanja eventualno možeš izvesti obitelj na jednodnevno kupanje u obližnje toplice, jednom u dva tjedna. Zbog ograničenih mogućnosti korištenja godišnjeg odmora, prosvjetarima su predsezonske i posezonske cijene na moru čista nepoznanica.
Na more s plaćom od 5600 kuna i dvoje djece
Primjerice, sa svojom prosječnom plaćom, a da ne plati ijedan račun, da ne jede, da se teleportira iz, recimo, Zagreba do Splita, mogao bi u četverokrevetnom apartmanu u Splitu, na šestom katu bez lifta (ali s prekrasnim pogledom na Marjan), ljetovati točno četiri dana. Ako laže booking.com, lažem i ja, dnevni najam takvog apartmana stoji besramnih 1300 kn! Bez hrane.
Obećanje – ludom radovanje
Istovremeno na vijestima i dnevnicima raznim, zašušureno u najavu kako medicinari neće dobiti povišicu 2 % (ma što povišicu, to je dug države prema javnim i državnim službama, samo se svi prave ludi) upakira se i podatak da ni prosvjeta nije u planu te ‘povišice’, a što je kao dogovoreno tempom vraćanja 2 + 2 + 2 % onih uzetih 6 % (nije to čak ni uzeto nego su se sindikalisti ‘u ime članstva’ odrekli tih 6 % kad je državi gorjelo pod petama, a 80% prosvjetara štrajkalo protiv tog uzimanja, a sve uz obećanje – ludom radovanje da će se te pare prosvjeti vratiti kad BDP bude rastao tri kvartala za redom).
E, pa, BDP raste odavno, 6 % je trebalo biti vraćeno još prošle godine (a nije, a kad će, ne zna se), za ovu godinu je kao obećano vraćat će prvo 2 % pa 2% pa 2 % pa je velikodušno ‘povećana’ plaćica 2% jednom ove godine, a dalje se pjeva.
Hvalimo se na sve strane kako nam BDP raste i onda se za vojne avione i opremu odvoji dvostruko više para nego za obrazovanje. I ništa od 2% povrata duga u rujnu.
Sindikati šute, imaju njihovi vođe dovoljno velike plaće da ljetuju dulje od četiri dana na moru, nisu oni na članskim jaslama, ne, ne, da jesu i da im se članovi masovno ispisuju iz sindikata, pjevali bi oni drugu pjesmu. Zapravo, propjevali bi, jer sad mudro šute.
Sve u svemu, ulazimo u novu školsku godinu radosni što ćemo, eto, dobiti nove borbene avione, koji će uveliko pomoći u materijalnom statusu prosvjetara i poboljšati opće stanje u prosvjeti na boljitak učenika.
Vruće nam je
Ajme, majko, čuda velikoga, u pola stoljeća mog života dočekala sam i to da mi u ljeti bude vruće! Ideš! Nikad do sad ljeta nisu bila vruća, a zime hladne.
U redu, prihvaćam da je ovo ljeto malo ekstremnije od dosadašnjih, razmahalo se svojim vrućinama, ali lijepo kaže jedna uzrečica – onome što ne možeš promijeniti, prilagodi se. Lakše je naći metar hlada ljeti nego metar drva zimi.
Ali! Nastavna godina počinje 4. rujna. To je tu – za koji dan! Ljeto se najvjerojatnije neće ugasiti do tog datuma kako bi djeci i učiteljima bilo hladnije i ugodnije u učionicama.
Neće ni turisti masovno napustiti obalu zato što je kod nas počela nastava. Kolege iz primorskih krajeva željeli bi da se početak nastave odgodi barem tjedan dana. Kao, vruće je.
Taj argument im ne može proći, jer je vruće i u kontinentalnom dijelu, čak i neugodnije vruće zato što morska i kontinentalna vrućina nisu jednako podnošljive.
Razumljivije bi bilo da se u primorskim krajevima traži odgoda početka nastave zbog turističke sezone. Ali, turista je bilo i prije, ljeta je bilo i prije. Nastava se mora ostvariti u 175 nastavnih radnih dana. Može nastavna godina imati i kraće zimske praznike, ali kraći zimski praznici u kontinentalnom dijelu znače i veću potrošnju energije i grijanja.
Ali, ali, ali… Tko bi svima ugodio! Na svaki prijedlog i argument naći će se barem pet kontraargumenata.
Reorganizacija nastave
A kako bi bilo kad bismo uveli šestodnevni radni tjedan, kao što je nekad bio (starije će se generacije sjetiti da su i subotom imale nastavu)?
Osim što bi se dobilo dodatno na prostoru i vremenu, rasteretilo bi se učenike preko tjedna, moglo bi se ubaciti i Informatiku i dodatne satove Tjelesne i zdravstvene kulture i razne izvannastavne aktivnosti, bilo bi prostora i za više izbornih predmeta, a djeca ne bi spavala do podne subotom i dosađivala se.
I, što je najvažnije, mogli bismo školsku godinu započeti kasnije i završiti ranije, a sve bi bilo odrađeno i napravljeno.
Pa doza nostalgije
Moja generacija, a i stariji, će se sjetiti kako smo subotom imali redovnu nastavu.
Na satove Glazbenog odgoja u četvrtom razredu subotom morala sam nositi melodiku, zato što smo učili svirati.
U višim razredima subotom smo imali Tehnički odgoj, gdje smo naučili zabijati čavle, piliti, sklapati jednostavne lampice na struju i još štošta korisnoga što i dan danas znamo.
Imali smo Domaćinstvo gdje smo naučili prišivati gumbe, peći palačinke i mnogo drugih svakodnevnih vještina. Imali smo i Prvu pomoć.
A, zamislite, nitko nije kukao i jaukao da smo preopterećeni i da nam je teško! I, oh, čuda li – preživjeli smo!
Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo…
…pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu! Rekao bi naš dragi Krleža.
I točno tako jest. Država će kupiti avione, prosvjetari neće dobiti ispunjeno obećanje, štrajkati, naravno, neće (ta tko bi ih organizirao u štrajk i isti proveo kako spada?).
Opet i /na/dalje će se tresti brda iza kojih će se roditi miš, a materijala za kolumnu koja se bavi prosvjetom nestati neće.
Nek’ je nama aviona, djeca će nam bolje učiti, a prosvjetari veselije raditi kad znaju da nam je domovinsko nebo sigurno.
