Upozorila je sve koji planiraju ovakav put na što treba obratiti pozornost.
Patricia Lacković svjetska je putnica iz
Lovrečana, a u intervjuu
mogli ste doznati o njezinim putovanjima – posjetila je više od
60 zemalja svijeta. Početkom ove godine posjetila je Južnu
Ameriku te nam sve ispričala i o tom putovanju.
Za ljeto je imala drugačije planove – otisnula se
biciklom do mora. Njezina želja o odlasku na more biciklom
privlačila ju je već duže vrijeme, a sada je u tri dana prevalila
250 kilometara i došla do cilja.
U nastavku nam je opisala kako se spremala, što je sve
doživjela po putu te koje je pouke izvukla.
Prvi cilj – Samobor
– Prijatelj Petar i ja krenuli smo iz Varaždina oko 5 ujutro, dok
se polako danilo. Naravno, trebala je ići cijela ekipa, ali je
svima nešto iskrsnulo. Volim biciklirati i sve je bilo super dok
sunce nije upržilo i dok nisu došle prve uzbrdice, tad se
kilometri baš sporo okreću. No malo pauze, dobri vidikovci, pa
uživanje u spustu i odmah je bolje.
Prvi dan cilj nam je bio doći do Samobora jer smo imali dogovoren
smještaj kod prijateljice. Putem smo stajali na benzinskoj radi
wc-a, na fora mjestima za malo odmora, na ručku i na kavici s
prijateljima i naravno tu i tamo za ovjekovječiti neke trenutke.
Prvi dan sve je teklo bez problema, lagano, po planu. Odvozili
smo 95 km, od Varaždina do Samobora, zanimljivim i pomalo off
road rutama. Vrhunac dana bila je utrka s vremenom da
stignemo na skelu na Savi što smo nakon malog lutanja i uspjeli.
Drugi dan započeli smo kavicom i šetnjom u centru Samobora.
Željela sam zaobići Zagreb pa smo radije išli kroz sela,
vinograde, brda i još malo brda, gdje smo gotovo kapitulirali.
Sunce je nemilosrdno pičilo i već na početku je bilo baš teško i
fizički i psihički. Kilometri kao da stoje, no dok smo napokon
izgurali ta brda, konačno spust od par kilometara i ta sloboda i
uživancija koju ti nitko ne može platiti!
Kampiranje u Severinu na Kupi
Te ceste i vidikovci, zelenilo, priroda, to je to! Svakim spustom
zaboravila bih sve muke po brdima. A bilo ih je! Teren je ponovo
bio gore dolje i trošilo se puno energije te smo shvatili da će
nas uhvatiti noć ako produžimo (kako smo planirali) do Vrbovskog.
Odlučili smo stoga kampirati u Severinu na Kupi. Lokalci su nam
predložili park kod dvorca i tad se činilo kao dobra ideja. Ali u
noći čuješ svaki šum, mašta radi sto na sat i nije baš
najugodnije iskustvo.
Drugi dan odvozili smo 80 km (manje od planiranog) od Samobor do
Severina na Kupi. Mora da je dvorac bio “uklet” jer tu noć nisam
nikako spavala (a inače nemam problema sa spavanjem u šatoru).
Tek ujutro sam spazila i neke pomalo strašne statue ili bolje
rečeno ostatke njih, na samo par metara od šatora.
Vremenske neprilike
Znala sam da će nakon neprospavane noći treći dan tek biti
izazovan, no bio je baš Dan D. Uspon, uspon i samo uspon. Zatim
nas je zezala kišica, na dijelovima je bilo nemoguće voziti pa
smo gurali bicikle uz učestala stajanja ispod drva i čekanja da
pljuskovi prođu. Nakon kiše i po kiši je meni bilo izuzetno
izazovno jer nemam blatobrane i sve mi je prštalo direkt u oči.
Bilo je kao u nekoj igrici, taman kreneš, ufuraš se i ponovo
kiša, pa smo lovili drveća i autobusne stanice da imamo barem
nekakvi zaklon i da nam se ne smoči baš sva oprema.
Konačno smo se uspeli i do super vidikovca i Delnica,
najvišeg grada u Hrvatskoj. Nakon svih uzbrdica konačno zasluženi
spust i naravno veliki oprez zbog skliskih cesta i prometa
općenito. Polako nas je počeo hvatati mrak i to u zoni medvjeda
jer smo naravno išli prečicom koju nam je izbacio Google Maps.
Onda je navigacija štekala, pa nas krivo vodila, pa smo se
vraćali i taman kad smo se ponadali da sad samo slijedi spust, e
ne može.
Nezaboravno iskustvo
Stigli smo na makadam, koji ne bi bio problem da nije bio toliko
loš, uništen, rupa na rupi, nizbrdo, ne možeš kočiti, baca te,
proklizavaš, a već nas je i noć dobrano uhvatila. Doslovno sam
radije gurala bicikl nego strepila kad ću pasti. No ta “cesta” je
trajala i trajala. Srećom i toj agoniji je došao kraj i dočepali
smo se asfalta. Još malo pedaliranja i sretno smo stigli do
smještaja u Crikvenici. Taj dan je trajao kao prethodna dva, bilo
je zbilja izazovno, ali isplatilo se!
Svakako jedno zanimljivo i nezaboravno iskustvo. Možda nije baš
za svakoga, ali ako imaš veliku želju i koliko-toliko kondicije,
možeš i ti! Može se naravno i u jednom ili dva dana, no
poznavajući sebe, svoj tempo, želje za stajanjem, slikanjem,
odmorom, dobro sam procijenila da je 3 dana nekako optimalno.
Dakle može se, u svom tempu, čak i bez neke vrle pripreme i puno
treninga, ali neke moje greške bi bilo dobro izbjeći – ispričala
je Patricia Lacković, a više o cijelom putovanju doznajte na
njenom blogu.
