Ines Hrain zaputila se autobusom u Njemačku...
Varaždinska književnica Ines Hrain zaputila se
Flix busom u Njemačku, no putovanje nije ispalo kao što je
očekivala. Svoje je dojmove odlučila obznaniti javno.
Njezinu priču prenosimo u cijelosti.
– Kartu za Njemačku uredovno sam kupila u agenciji Galileo
koja prodaje karte za Flix bus. Gospodin iz Galilea napomenuo mi
je da na prva četiri sjedala mogu sjediti jedino uz rezervaciju
koja iznosi malo manje od šest eura. Ja sam radosno pozdravila
ovu ponudu očekujući da ću putem do Njemačke imati širok horizont
pred sobom te se nagledati austrijskih planina. Ispitao me još
želim li sjediti odmah iza vozača ili desno od njega, do prozora
ili do prolaza. Na kraju sam kupila sjedalo do prozora, 1D, i
platila dodatnu rezervaciju.
Na autobusni kolodvor došla sam petnaest minuta ranije, a
autobus je stigao gotovo odmah. Počelo je ukrcavanje torbi.
Čovjeku koji je ukrcavao torbu ispred mene kondukter napomene da
može sjesti kud želi. Ja se ubacim nasmiješivši se.
– Osim na 1D, jer ja imam rezervaciju.
On me pogleda pa reče.
– To bu već malo teže išlo.
Ja se pobojah da će mi netko od putnika zauzeti mjesto ali
odgovorim, još uvijek nevina srca. – Ja ipak imam
rezervaciju.
– To bumo još vidli – reče on.
Ulazim unutra, pokazujem kartu vozaču.
– Sjednite otraga, di vam paše, samo ne na prva četiri
mjesta.
Pogledam prva mjesta, na svakom paru sjedala stoji crna
kondukterska torba.
Ja odvratim ponosno da imam rezervaciju upravo za jedno od
tih mjesta, te mu pokažem na isprintanoj karti da se radi o
sjedalu 1D.
On se nasmije posprdno i reče. – Ne možete tu sjediti!
Dobro?
Ponovim jasno i glasno. – Ja sam u agenciji kupila
rezervaciju za to mjesto i platila skoro šest eura. Pogledajte
još jedamput.
– Ne zanima me što ste vi kupili, tu sjediti ne možete!
Pa plane i malo jače. – Što si vi zamišljate, gdje ćemo mi
spavati?! Mi ne možemo voziti umorni, što je s vama?!
Ja ponovno odgovaram. – A zbog čega su mi onda u agenciji
prodali rezervaciju?
– Joj, dajte si odite sjednite otraga, tu ne možete biti i
gotovo!
Do toga se iza mene na ulazu stvorila poprilična gužva, no
nitko nije rogoborio, očigledno su to iskusni putnici koji već
znaju što mogu očekivati. I svjesni su da vodim unaprijed
izgubljenu bitku.
– Znači, mojih šest eura je otišlo u vjetar? – rekoh na
izmaku snaga.
Šofer odgovara sad do kraja iznervirano. – Ja vam vratim tih
šest eura! Dobro?!
Htjela sam reći da nije dobro jer tražim samo ono za što sam
platila. Ali nisam htjela produbljivati dramu zbog ostalih
putnika.
Rekoh zato.
– Dobro, vratite mi.
On se napravi da me ne čuje, okrene se od mene mašući glavom
u stilu “tako dosadnu babetinu još nisam vidio”. Novčanika se ne
laća nego počinje prčkati po svojim instrumentima i paliti
autobus.
Ja odem otraga i sjednem osjećajući se kao budala. Autobus
krene šest minuta ranije nego što je trebalo.
U meni je, naravno, kuhalo.
U Mariboru uđu putnici pa počinju pregledavati brojeve
sjedala tražeći svoje rezervacije. On im vikne. – Sjednite gdje
ima mjesta!
U Grazu ponovno ulaze putnici, ovi su već odlučniji da
pronađu svoja rezervirana mjesta. Protestiraju pokušavajući
podići neke od nas no nitko ne trza. Jer mi, starosjedioci iz
Varaždina, sjedimo na parove razbrojs, a ljudi su rezervirali
mjesta kako bi putovali zajedno. No, to u ovom autobusu nema
nikakve važnosti.
Kraj mene se stvore dva lika i počnu nešto rogoboriti na
nekom nepoznatom istočnjačkom jeziku. Jedan uskoči na sjedalo do
mojeg, a drugi ode dalje potražiti mjesto, kriveći valjda mene
što su razdvojeni.
Konačno krenemo dalje za Njemačku. Jedan od vozača prevali se
poput Snjeguljice preko sva četiri prva mjesta i prepusti se
blaženom snu pravednika. Dio tijela mu je poput mosta spajao dva
para sjedala.
U meni je i dalje kipjelo što se nisam uspjela izboriti za
sebe i što sam bacila skoro šest eura u vjetar. Takvi se
postupci, koliko ja znam, pravnim riječnikom nazivaju “stjecanje
bez osnove”.
U Munchenu, na izlazu iz autobusa, šofer mi reče prijekorno.
– Doviđenja!
Kao, baba pili prvo za rezervaciju, onda za svojih šest eura
i na kraju ne zna ni pozdraviti.
– Doviđenja – odvratih.
No, ako si mislio da si naletio na skrušenu i pokornu ženicu,
grdno si se prevario, dodah u sebi.
Jer, kad se već nisam uspjela obraniti mačem, odlučila sam
se, eto, osvetiti perom.
I na kraju, dragi putnici za Njemačku, ne uzimajte
rezervaciju za Flix bus jer istu mačak na repu nosi.