Jesu li promjene uopće moguće? Mogu li Hrvati i Srbi živjeti kao dobri susjedi, kao prijatelji i kolege?
Team Srbija
“Dubrovnik je bio srpski grad i ostat će”, “Da ne mrze Srbe,
Hrvati ne bi postojali”, “Ustaški mediji napali Vučića”, “Vulin o
Hrvatskoj: Iskompleksirana ustaška država”, “Jadno, jadnije,
Hrvatska”, “Grad žrtva Tuđmanove mržnje: Prije 30 godina u
razrušeni Vukovar ušle jedinice JNA i oslobodile zatočene
civile”, “Vuk Kostić: postavio bih Berlinski zid između Srba i
Hrvata”, “Šešelj: Svakom Srbinu koji ode u Hrvatsku treba baciti
auto u more”…
Team Hrvatska
“Članica Matice Hrvatske: Srbi su kao bube koje treba
iskorijeniti”, “Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili
genocid nad Hrvatima, a onda su ‘strašne’ ustaše optužili za
zločin nad njima”, “Igor Vukić: Jasenovac do 1945. nije bio logor
smrti već radni logor”, “Oko 20.000 protestiralo protiv
ćirilice”, “Po hrvatskim gradovima grafiti ‘Srbe na vrbe’”,
“Branitelji traže zabranu Bajaginog koncerta”…
Ozbiljni problema oba društva
U posljednjih trideset godina gotovo je nemoguće pobrojiti sve
naslove i izjave u kojima Hrvati i Srbi jedni druge vrijeđaju,
međusobno si prijete i u kojima su nacionalizam i šovinizam
glavni principi tumačenja prošlosti, piše Hrvoje Klasić za
Net.hr. I dok je tijekom ratova 1990-ih takva
retorika bila i očekivana, nekoliko desetljeća kasnije ona ipak
ukazuje na ozbiljne probleme u oba društva.
Najžalosnije je što se navedeni primjeri iz medija danas smatraju
normalnima i na njih više nitko ne obraća pažnju dok se npr. oni
o srpskom turistu koji hvali odmor u Hrvatskoj ili o hrvatskom
pjevaču koji hvali gostoprimstvo u Srbiji predstavljaju kao
slučaj iz rubrike “vjerovali ili ne” i danima prepričavaju i
dijele društvenim mrežama kao nestvarno iskustvo.
Iako se kao glavni kamen spoticanja u međusobnim odnosima ističu
događaji iz prošlosti, točan odgovor na pitanje zašto se ponašamo
tako kako se ponašamo vjerojatno bi bolje od povjesničara dali
psiholozi i psihijatri. Na tom tragu jedan od odgovora sigurno
leži i u teoriji Sigmunda Freuda koju je on nazvao
“narcizmom malih razlika”, a po kojoj se najviše mrze upravo oni
narodi koji su najsličniji.
Nacionalizam kao pokretačka sila
Odnos prema prošlosti, ali i odnos prema sadašnjosti i budućnosti
vidljiv prije svega u tome tko su na izborima najpoželjnije
političke stranke i političari, ukazuju da je nacionalizam i
dalje najvažnija pokretačka sila u srpskom i hrvatskom društvu.
Autokracija i nepotizam, korumpiranost i lopovluk, neznanje i
nesposobnost, laž i manipulacije, demagogija i patetika
prevelikom broju srpskih i hrvatskih građana ne predstavljaju
prepreku pri izboru onih koji će upravljati njihovim društvima.
Nekoliko nacionalističko-populističkih parola i dalje donosi više
glasova od najbolje osmišljenog političkog programa ili stručno
elaborirane razvojne strategije.
Zaštita srpstva odnosno hrvatstva prevelikom broju ljudi i dalje
su važniji od zaštite demokracije, pravne države i ravnopravnosti
svih ljudi bez obzira na nacionalnu, spolnu, rasnu, vjersku ili
bilo koju drugu pripadnost. Prevelik broj ljudi i dalje smatra da
je važnije biti dobar Hrvat ili Srbin, nego dobar čovjek.
Stvari se godinama ne mijenjaju
Razmišljajući o hrvatsko-srpskim odnosima na pamet mi pada film
“Beskrajni dan” (“Groundhog day”). I ja se, poput glavnog lika u
filmu, svaki dan budim očekujući promjenu, ali čim otvorim oči, i
pogledam televiziju ili internetske portale, shvatim da se neke
stvari godinama ne mijenjaju.
Jesu li promjene uopće moguće? Mogu li Hrvati i Srbi živjeti kao
dobri susjedi, kao prijatelji i kolege? Mogu li živjeti u pravnoj
državi, poštivati zakone, plaćati poreze i ne birati narcisoidne
autokrate za svoje političke predstavnike?
Mogu. I nije da to već i ne čine. Ali u Austriji, Njemačkoj ili
Švedskoj, piše Hrvoje Klasić za
Net.hr.