Varaždinska redateljica s adresom u Bruxellesu snimila je potresan dokumentarac o nepalskim migrantima u zemljama Bliskog istoka.
Redateljica Anja Strelec početkom ove godine
objavila je dokumentarni film ‘Gdje su nestali svi
osmjesi‘ (Where Have All The Smiles Gone) koji
govori o nepalskim migrantima na radu u zemljama Bliskog istoka,
ponajprije u Saudijskoj Arabiji i Kataru.
Varaždinska redateljica s adresom u Bruxellesu otkriva potresna i
mučna svjedočanstva ljudi koji pokušavaju pronaći svoje mjesto
pod suncem, pošteno zaraditi novac, poslati ga svojim obiteljima,
da bi na kraju ostali prevareni i u stranoj zemlji živjeli i
radili u izrabljivačkim uvjetima.
U petak, 24. studenog 2023. godine na Sceni ‘Zvonimir
Rogoz’ u HNK u Varaždinu održat će se prikazivanje
dokumentarca, a nakon slijedi i tribina o radnoj
migraciji Nepalaca. Povodom toga, razgovarali smo s redateljicom
koja nam je otkrila kako je proteklo snimanje filma, kakve
su reakcije publike te što sve stoji iza navedenog problema
teških uvjeta migranata u stranim zemljama.
U svijetu se u proteklom razdoblju dogodilo zaista mnogo
turbulentnih stvari. Krize s ljudskim pravima, ratovi, epidemije…
Kako, zašto i kada si odlučila da je vrijeme za snimanje
dokumentarnog filma ‘Gdje su nestali svi osmjesi’?
Oduvijek se u svijetu na žalost vode ratovi u većoj ili manjoj
mjeri te se događaju razne socijalne nepravde i krizne
situacije. Posljednjih godina Europu je zahvatilo više
takvih događaja pa je zato ljudima situacija bliža, stvaraju se
strahovi i anksioznost.
Dugo se bavim društvenim temama, a ovo je moj četvrti
dokumentarac. Za film su me kontaktirali iz Nepala, točnije
producent Chandra Kant Jha koji je imao ideju za
dokumentarac. Želio je da film režira europski redatelj te da,
osim Azije, film bude zastupljen u Europi, Americi i cijelom
svijetu.
U Aziji se cijene europske novinarske i filmske škole
te pristup storytellingu pa se često režiseri traže
upravo ovdje. Čim sam se čula s producentom, pristala sam raditi
dokumentarac jer sam smatrala da je tema interesantna i bitna te
ima poveznicu s mojim dosadašnjim radom kroz socijalnu prizmu.
Odmah nakon razgovora počela sam dodatno istraživati, puno
informacija dobila sam od samog producenta, a zatim sam otišla u
Katmandu na snimanje.
‘Radi se o modernom ropstvu’
Gdje te odvelo snimanje dokumentarnog filma? Kako je
izgledala priprema za snimanje, što si imala sve na umu i
smatrala da je bitno naglasiti u filmu?
Film smo snimali u Nepalu, u glavnom gradu Katmanduu te u okolnim
selima s obzirom na to da veliki broj radnika migranata dolazi iz
ruralnih, nerazvijenih sredina. Osim što sam režirala film,
također sam snimala sliku i zvuk. Već se godinama godinama time
bavim tako da mi nije predstavljalo problem, a i kod takvih
osjetljivih tema, nekad je bolje imati čim manje ljudi na
snimanju kako bi se ljudi lakše otvorili i podijelili svoju
priču s vama.
Bilo je mnogo toga što smo smatrali bitnim prikazati,
nepalski migranti legalno ili ilegalno odlaze u zemlje Bliskog
istoka i Perzijskog zaljeva, a većina njih bude iskorištena.
Plaće su im male ili nikakve, smještaj i uvjeti su grozni, često
su prevareni od strane agencija za zapošljavanje koje su im nešto
obećale, a to nisu ni približno ispunile. Žene većinom rade čak
do 16 sati dnevno. Radi se o modernom ropstvu. Nisu tu samo
Nepalci, to se odnosi i na Indijce, Pakistance… svi oni imaju
slične sudbine.
U Nepalu sam bila nešto više od mjesec dana, a snimali smo skoro
svaki dan u dosta intenzivnim uvjetima. Imala sam malu ekipu koja
se sastojala od producenta, asistenta produkcije i prevoditelja.
Dosta sam radila diljem svijeta pa i u Africi i Latinskoj
Americi, no Nepal je naravno drugačiji. Kultura je također
drugačija te sam se trebala prilagoditi na njihov način rada i
uvjete života, hranu i slično, ali čovjek se brzo navikne.
Snimanja su bila dosta intenzivna jer smo bili ograničeni s
vremenom i budžetom te smo snimali i po deset sati dnevno kako bi
čim bolje i realnije prikazali situaciju. Imali smo unaprijed
određene ljude koje smo htjeli intervjuirati i uključiti u film.
Bio je i plan da snimamo u zemljama Bliskog istoka, ali zbog
budžeta i mogućnosti opasnih situacija, ostali smo u Nepalu te
pratili priče migranata. Bilo nam je bitno da tema koju obradimo
ne bude isključivo lokalna nego ima općeljudsku
vrijednost te da se sve preslika na jednu ljudsku priču.
Pratimo, odnosno slušamo zaista zastrašujuće priče
ekonomskih migranata u dokumentarnom filmu. Bilo da se radi o
poslovima u Saudijskoj Arabiji, Kataru, bilo je li riječ o ženama
ili muškarcima. Koji su te trenuci tijekom snimanja najviše
potresli? Koje je bilo najteže snimiti? Jesu li neki sugovornici
koje si planirala imati u svom filmu odbili govoriti pred
kamerama?
Dovoljno je bilo potresno samo vidjeti život tih ljudi. Njihove
kuće improvizirane od slame ili metala. Dvije godine prije našeg
dolaska dogodio se i taj razorni potres koji je srušio i ono malo
što su imali. Uvjeti u kojima Nepalci žive već su strašni, oni
sanjaju o boljem životu.
Najteži trenutak bio je na aerodromu u Katmanduu. Gledali smo
kako ljesovi dolaze na dnevnoj bazi. Neki članovi obitelji čekaju
svoje bližnje ne znajući vraćaju li se živi ili mrtvi jer nemaju
informacije. Ponajviše se to odnosi na muškarce koji dolaze s
rada, a čekaju ih žene i djeca. Ljesovi su dolazili iz Saudijske
Arabije, Katara, Malezije. Manji je to aerodrom od starog
zagrebačkog, vidite ljude iz zapadne Europe, SAD-a, iz razvijenih
zemalja i oni tamo dolaze s ruksacima te traže spiritualnost,
avanturu… Ništa čudno, Himalaja je blizu, Nepal je hinduistička
zemlja. S druge strane u isto vrijeme gledamo strašne trenutke
gdje obitelji čekaju ljesove sa svojim najbližima. Taj aerodrom
je život u malom – ispreplitanje života i smrti na nekoliko
razina.
Neki od ljudi koje smo htjeli intervjuirati su odbili
govoriti, ali u tom slučaju se nije radilo o migrantima, već o
zaposlenicima agencija za zapošljavanje. Štoviše, nepalski
radnici htjeli su podijeliti svoju priču, dok zaposlenici
agencija nisu htjeli dijeliti statističke podatke ni govoriti o
svojim zaradama. Imali smo neka tajna snimanja, nismo otkrivali
imena te je bilo i nezgodnih situacija.
‘Gledatelji žele razgovarati o toj temi’
Do sada si već sudjelovala na nekoliko festivala, na
Filmskom Festivalu Chania u Grčkoj osvojila si nagradu publike za
najbolji kratki međunarodni dokumentarni film. Kakve su reakcije
publike?
Film je nastao uz nepalsku produkciju Mountain River Films te
belgijsku produkciju Zipper Lab. Oni su i radili postprodukciju
filma te su pomogli da se dokumentarac završi. Sve je snimano
prije par godina, a pandemija je dodatno otežala da se film
realizira.
Nakon završetka filma ovog proljeća počeli smo ga prijavljivati
na festivale te je do sada film već prihvaćen na petnaestak
festivala. Većinom su to festivali s društvenim predznakom, bave
se političkim temama, ljudskim pravima, migrantima. Pokazao se
veliki interes za ono što smo snimili te je film prikazan u New
Yorku, Latinskoj Americi, Kanadi, Indiji, Velikoj Britaniji,
Grčkoj, a prikazivanje je potvrđeno još i na festivalima u
Hrvatskoj, Finskoj i Bangladešu.
Bila sam oduševljena Chania Film Festivalom u Grčkoj. Projekcija
je bila u deset navečer, u dvoranu stane 200 ljudi i mislili smo
da neće biti puno publike. Na kraju je sve bilo puno, gledatelji
su bili zainteresirani za temu, željni razgovora o tome. Nagrada
publike mi je izuzetno draga jer dokazuje da ljudi rezoniraju s
tom temom i s filmom. Smatram da se takve vrste filmova trebaju
što više prikazivati da educiraju ljude i potaknu ih na
integraciju različitih nacionalnosti u Europi. Prečesto stavljamo
ljude u isti koš. Svjesna sam da u Bruxellesu gdje živim zadnjih
osam godina integracija različitih zajednica nije savršena – iako
mislim da se ljudi trude, moglo bi biti bolje. Zato su edukacija
i osvještavanje izuzetno bitni jer ne možemo na različite
nacionalnosti gledati kao na neku čudnu pojavu.
Jesu li emigranti bili zainteresirani za suradnju na
filmu? Jesi li možda osjetila kod njih kakav strah da se izlože i
javno progovore o strahotama koje su preživjeli ili preživljavali
kao radnici u stranim zemljama?
Svi su bili vrlo susretljivi govoriti o svojim iskustvima,
pogotovo radnici koji su se tek vratili u Nepal sa svojih poslova
jer oni više nisu imali ništa za izgubiti. Živjeli su i radili u
teškim uvjetima, svi su ih prevarili i iznevjerili, umjesto da
zarade, izgubili su puno novaca te završili u dugovima – što im
je drugo preostalo osim osobne priče, da ju podijele s drugima i
da se pokuša napraviti neka promjena za one koji dolaze?
Radnice su bile u strahu, nisu željele pokazivati lice ponajviše
zbog obitelji. One su često bile zlostavljane u obiteljima u
kojima su radile na Bliskom istoku, neke su i silovane te su se
trudne vratile u Nepal. Tamo su otišle u sklonište jer ih kod
kuće više nisu htjeli prihvatiti. Suočene su s brojnim traumama.
‘Socijalno sam osjetljiva te reagiram na nepravdu’
Kada si se počela baviti režijom, što te privuklo tome?
Vidio sam da se pretežno baviš socijalnim temama, od osobnih
ljudskih priča do širih društvenih slojeva. Ako možeš objasniti
zašto je to važno ovjekovječiti kamerom.
Završila sam Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, a zatim i
audiovizualnu i filmsku režiju u Montpellieru u Francuskoj. Uz
to, završila sam filmsku produkciju i režiju u Toulouseu. Kao što
se može vidjeti, oduvijek me privlačio vizualni aspekt kroz
različite formate – od fotografije do televizijske reportaže,
spota ili dokumentarnog filma. Zajednički nazivnik svega uvijek
je vizualno istraživanje i pričanje priče.
Uvijek sam bila socijalno osjetljiva te reagirala na nepravde,
ulogu u tome vjerojatno ima i činjenica da sam odrasla u obitelji
u kojoj su i mama i baka radile sa starijim i nemoćnim osobama i
bavile se socijalnim temama. Svi mi učimo jedni od drugih i
utječemo međusobno jedni na druge te želimo pozitivno utjecati na
društvo. Drago mi je da se i moja mlađa sestra
Dorotea već dugi niz godina bavi društvenim
temama i aktivizmom.
Kroz svoj rad pokušavam pomoći ljudima koji se nalaze u teškoj
situaciji ili su marginalizirani i dati im priliku da ispričaju
svoju priču. Ne bavim se samo socijalnim temama, iako je
posljednjih godina naglasak na tome. Kao novinarka radim skoro
cijelu karijeru, od kratkih priča do dokumentaraca, a osim teških
sudbina, ima tu i pozitivnih primjera. Veliki dio mog posla je
educiranje – držim filmske i audiovizualne radionice, održala sam
na primjer u Aziji i Africi niz edukacija za studente, ali i za
europske delegacije i slično.
U Varaždinu je već sada velika zajednica Nepalaca.
Očekuješ možda neke od njih na filmu i tribini u Rogozu? Imaš
kakve informacije oko toga te što bi poručila tim ljudima, sada
nakon ovog iskustva snimanja filma, koji su došli u potrazi za
boljim životom, ali i nadom da će pomoći svojim obiteljima kod
kuće?
Svakako bi nam bilo drago da Nepalci dođu na projekciju filma te
podijele i svoja iskustva. Vrlo je bitno da šira publika da
čuje njihovu priču i kroz film i razgovor, ljudi u Hrvatskoj i
Varaždinu tek trebaju vidjeti što sve ti ljudi prolaze, s čime se
suočavaju, zašto na kraju odlaze iz svoje države. Nisu to neki
njihovi hirovi, to je želja za boljim životom.
Nakon mnogih putovanja po siromašnim azijskim i afričkim
zemljama, gledam na život u Hrvatskoj i Bruxellesu iz druge
perspektive. Postoje različiti razlozi zašto ljudi migriraju,
većinom je to san za boljim životom koji uključuje sigurnost,
zdravlje, novac…U svemu tome mora postojati želja obje zajednice,
da dođe do što lakše integracije u zajednicu u koju radnici
dolaze. Želja za suživotom i prihvaćanjem različitosti. Situacija
s Nepalcima u Hrvatskoj nije ni približno slična kao što je to na
Bliskom istoku, ali da i ovdje postoji iskorištavanje, to
sigurno. Svakako se nadam da će se situacija popraviti općenito
za sve radnike.
Živimo u kapitalističkom društvu, svi žele zaraditi, a poslodavci
i korporacije često ne posvećuju puno važnosti radničkim pravima,
što vidimo na primjeru domaćih radnika, a kamoli inozemnih. No
radnička su prava vrlo bitna i esencijalna za društvo i
gospodarstvo. Što se tiče inozemnih radnika, osobito iz Nepala,
vidimo da je tendencija da će ih biti još više. Oni će početi ili
su već počeli sudjelovati u društvenom i kulturnom životu,
sklapat će se brakovi, demografija će se promijeniti. Nepalci su
većinom miroljubivi ljudi, a mnogi od njih dolaze u Hrvatsku iz
potrebe i nužde jer moraju uzdržavati obitelj u Nepalu. To su
ljudi koji imaju želju za radom i vjeru u bolji život te ih kao
takve treba prihvatiti.
‘Uzajamno poštovanje i ljudski odnos’
Koliko je Hrvatska otvoreno društvo i poštuju li se kod
nas ljudska prava migranata?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje kada bi se uspoređivali sa
zapadnom Europom, SAD-om ili, na primjer, Afrikom. Svaka država
ima svoje geopolitičke razloge, povijesne situacije koje su
oblikovale današnje društvo. U Hrvatskoj postoji strah kada dođe
netko ‘novi’ te ne dolazi odmah do prihvaćanja. Postoje fobije od
‘stranaca’ u cijeloj Europi, ljudi se stavljaju u kutije i rađaju
se stereotipi. Ipak, mislim da Hrvatska kao društvo ima veliki
potencijal i nastojim pozitivno gledati na te stvari.
Mora postojati uzajamno poštovanje, ljudski se odnositi prema
drugome, a integracija treba postojati s obje strane – to je
poanta svega.