Mračni pripovjedač donosi nam zanimljivu priču o - gnomovima.
Predblagdanski dani pravo su vrijeme za mnoga polemiziranja
vezana uz savjete kako i na koji način ukrasiti božićno drvce te
kojom se ornamentikom poslužiti ukoliko želite stvoriti pravu
blagdansku atmosferu u vašem domu ili radnom
prostoru. Evolucija Božića, u onom vizualnom smislu, još
uvijek traje pa su se i na području Lijepe naše ušuljala
razna stvorenja pod borove onih koji slave ovaj blagdan.
Jedno od sve češćih bića, uglavnom karikaturalno prikazanih, je –
gnom. Ovaj se stvor vremenom vezao uz Djeda Mraza ili Božićnjaka,
kao njegov pomoćnik, a u posljednje je vrijeme izazvao pravi
gnjev pojedinih crkvenjaka koji, poput povjerenika za pastoral
mladih Šibenske biskupije, pozivaju javnost na spaljivanje ovih
‘demonskih prikaza’.
No nema apsolutno ništa demonsko u gnomu.
Ali postoji itekako mitološka komponenta koja, kao i veći dio
vizuala i običaja vezanih uz Božić, nema nikakve veze s tim
blagdanom.
Naime, gnom potječe iz nordijskih zemalja. I, tehnički, nije baš
gnom, nego je više vilinsko stvorenje zvano ‘alf’ ili ‘elf’.
Ako ćemo biti još precizniji, ova malena stvorenja koja toliko
vežemo uz radnu snagu Djeda Mraza ili Božićnjaka zovu se
Tomte (u Švedskoj ), Nisse (u Danskoj i Norveškoj), a kao spoj
tih dviju riječi pojavljuje se Tomtenisse ili čak kao Tonttu u
Finskoj.
Tomte ili Nisse je, dakle, nordijsko mitološko biće koje se
opisuje kao minijaturno stvorenje, jedva više od 60
centimetara (iako ima i manjih primjeraka, kao i onih koji
mogu narasti do 90 centimetara), naborane kože te uglavnom
nelijepe vanjštine. Prema nekim navodima iz nordijskih priča,
podsjećaju na malene starce sa raskošnom, uglavnom sijedom bradom
koja seže do pojasa. No njihov izgled itekako može
prevariti, jer su iznimno brza te krajnje snažna bića – što se ne
bi odmah pomislilo na prvi pogled.
Uglavnom su odjeveni u tradicionalno skandinavsko seljačko ruho
iz 17. stoljeća, vrijeme kada se počela širiti priča o tim
stvorenjima, iako se, nešto rjeđe, spominju i prije tog vremena.
Dakle, prvo što ćete primijetiti na Tomteu ili Nisseu jest
stožasta pletena kapa, najčešće crvene ili sive boje. Na sebi još
ima pletenu vunenu tuniku, opasanu širokim remenom oko struka,
hlače do koljena te debele čarape, dok poveća stopala krase kožne
čizme.
Od ostalih karakteristika koja krase to biće, navode se šiljaste
uši i dlanovi na kojima ima po četiri prsta. Osim toga, njihove
oči reflektiraju svjetlost pa bi u noćnim satima njihovi
svjetleći pogledi dizali paniku kod slučajnih prolaznika.
Prema tradicionalnim pripovijedanjima, ovi stvorovi vole živjeti
u kućama, ponajviše u smočnicama (bez brige – neće ništa
ukrasti), ali i u štalama. Bez obzira koju lokaciju odabrali,
seljaci, farmeri i poljoprivrednici pojavu Tomtea ili Nissea
smatrali su dobrim znakom jer ta su bića uvijek bila – od pomoći.
Oni su svojevrsni čuvari i budnim okom paze na sve što se događa,
kako u kući tako i oko nje. Vole čuvati odabranu lokaciju od
svakog zla te često (uglavnom u noćnim satima) dovršavaju poslove
koje premoreni seljaci nisu stigli ili mogli nakon cjelodnevne
rabote.
No, kako i kod ostalih mitoloških bića, tako i kod ovih malaca
postoji kvaka. Naime, čini se kako ta stvorenja pate od potrebe
za ‘redom, radom i disciplinom’ i svako bi zanemarivanje
svakodnevnih obaveza i poslova od strane ukućana za njih bila
uvreda najviše razine koju nisu trpjeli.
Najgore što možete učiniti kako biste ga uvrijedili jest da
urinirate po kući ili štali.
E, tu do izražaja dolazi njihova ‘tamna strana’. Promijenili bi
oblik koji bi postao zastrašujuć (zbog te karakteristike često
dolazi do zamjene sa dokkalfarima – tamnim, zlim vilenjacima) te
bi krenuli u fizički obračun koji bi često rezultirao ozbiljnim
povredama po čovjeka.
Brutalna premlaćivanja, žestoki ugrizi koji su otrovni – bili bi
rezultat uvrede, a nemalo puta bi stradale i životinje koje bi
Tomte ili Nisse znali i ubiti.
Bilo je i nekoliko fizičkih obračuna s ljudima koji su
završili smrću čovjeka. Prema jednoj od norveških priča, najgora
je sudbina snašla omanju grupu lopova koji su nesmotreno
provalili u štalu nadajući se dobrom plijenu. Sva petorica
pronađena su u jutarnjim satima. Raskomadani.
Iako to ne traže, i Tomte i Nisse, vole kad im se pokloni pažnja
u vidu – hrane. Uvijek ih se može kupiti nečim – slatkim. U davna
vremena, zdjelica kaše sa medom i malo maslaca na vrhu bila bi
poslastica koju oni ne bi odbili. No i tu morate obratiti
pozornost na njihovu ćudljivost.
Naime, kada bi jednom dobili porciju njima omiljene poslastice,
prije degustacije bi odmjerili darovanu količinu i jednaku
količinu biste morali ponuditi i sljedeći put. Ukoliko bi dali
više (za manje se ništa ne spominje), taj bi čin smatrali
uvredljivim. Tad ne bi fizički napadali, ali bi vam skrivali
stvari po kući, otimali bi hranu iz smočnice te bi činili
raznorazne nepodopštine.
Ovim se stvorenjima hrana darovala samo jednom na godinu. Na
zimski solsticij ilitiga – Jol.
Krajem 17. i tijekom 18. stoljeća ova su stvorenja iz
‘kućnih duhova’ postali oni koji će darivati djecu baš na večer
Jola. Mnogi su klinci u večernjim satima s nestrpljenjem
iščekivali zvon praporca koja su ukrašavali sanjke u kojoj je
sjedio bjelobradi Nisse – jer to je značilo kako će dobiti
poklon. Sanjke nisu vukli sobovi već Julbocken iliti ga Julski
jarac.
Tijekom 19. stoljeća ulogu darivatelja na Božić preuzima
svima danas poznati – Djed Mraz ili Božićnjak koji pak svoju
tradiciju jednim dijelom duguje vrhovnom bogu nordijskog
panteona – Odinu, koji je također darivao na Jol i čiju su kočiju
vukle dvije koze – Tanngrisnir i Tanngjostr (Režalo i Škrgutalo,
prijevod autora teksta).
U modernije se doba prvi puta vizual Djeda Mraza ili Božićnjaka
pojavljuje 1873. godine na naslovnoj stranici američkog vrlo
popularnog magazina za žene ‘Godey’s Lady’s Book’. Ovaj
svojevrsni magazin bio je začetnik svojevrsnih ‘trendi’ časopisa
koji su diktirali modu onoga doba. Na toj ‘naslovki’ Djedica je
okružen malenim elfovima koji u njegovoj tvornici izrađuju
igračke za svu djecu svijeta. Ne moram ni spomenuti kako je jedan
dio uredništva tog časopisa imao ‘nordijske korijene’. Brojni su
doseljenici u Ameriku sa sjevera Europe donijeli i svoju
tradiciju.
Ostalo je povijest.
Eto, drage moje dame i gospodo. Idući put kada ugledate maleno,
bradato stvorenje sa šiljastom kapom, znajte kako je u pitanju
mitološki čovječuljak koji svoje korijene vuče sa sjevera, koji
je vrlo ćudljiv i opsesivan, a ponekad i zloćudan.
No sve je to dio nordijske tradicije i kulturne baštine,
koja je itekako živa još i danas, a koja se, zajedno i
s nekim drugim običajima, uklopila u današnje poimanje
vizuala Božića.
Ukoliko ćete odlučiti staviti ‘Božićnog gnoma’ na bor imajte na
umu mogućnost da vas promatra i kako neće tolerirati nered, nemar
i nerad, a ponajmanje pišanje vašeg pijanog prijatelja onkraj WC
školjke.
Stoga, imajte uvijek u zalihama malo kaše, meda i maslaca.
….za svaki slučaj…..
Sretan vam zimski solsticij!
Mračni pripovjedač
