Bilo je to prije 274 godine...
9.2.1890. Umro je u Beču barun
Metel Ožegović barlabaševečki i belski, Ilirac,
jedan od najistaknutijih hrvatskih političara 19. stoljeća. Rodio
se u Zagrebu 4. svibnja 1814. godine. Nakon školovanja i studija
prava u Pešti, zaposlio se u Varaždinu gdje je od 1831. godine
bio podbilježnik, a od 1836. do 1845. godine veliki bilježnik
Varaždinske županije. Kao pristaša Ilirskog narodnog preporoda,
15. siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske
čitaonice u Varaždinu – Družtva Narodnoga – prve narodne
čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao veliki broj hrvatskih
rodoljuba i zahvaljujući darovanim knjigama čitaonica je počela s
radom. Metel Ožegović obavljao je brojne političke dužnosti: bio
je zastupnik Hrvatskog sabora u zajedničkom Hrvatsko-ugarskom
saboru, tajnik Ugarske dvorske kancelarije, vijećnik Vrhovnog
kasacijskog suda, član Državnog savjeta, savjetnik u mnogim
državnim institucijama. Kao intelektualac bio je među
utemeljiteljima Družtva za povjestnicu jugoslavensku,
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Konzervatorija
Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog
društva i drugih u društava koje su poticale razvoj znanosti i
umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj.
9.2.1750. Varaždin dobio pravo na osnivanje
građanske čete “purgara”. Varaždinska građanska
četa “purgari” ima tradiciju dugačku skoro 270 godina. Tijekom
17. stoljeća gradsko je poglavarstvo organiziralo dobrovoljačke
čete koje su brinule o održavanju reda i mira u gradu. Od ranije
je grad bio podijeljen na četvrti u kojima su oboružani građani
imali zadaću brinuti se o sigurnosti. U vrijeme vladavine carice
Marije Terezije 1750. godine, došlo je do reorganizacije gradske
uprave, a Varaždinci su dobili pravo osnovati građansku četu u
uniformama i s oružjem. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća, u
vrijeme Napoleonovih prodora u ovaj dio Europe, u varaždinsku
građansku četu morali su stupiti svi vojno sposobni građani. Četa
je brojala 250 ljudi podijeljenih u dvije satnije. Jednu satniju
činili su “grenadiri”, a drugu “mušketiri”. Razlikovali su se po
odjeći. “Grenadiri” su imali plave frakove, bijele hlače
pripijene uz tijelo, nosili visoke čizme, prekrižene bijele
remene, imali visoku kapu ukrašenu dvoglavim crnim orlom i s
uzicama crne boje. Kasnije su tu kapu zamijenili kapama od
medvjeđeg krzna. Pripadnici satnije “mušketira” nosili su dolame
tamnozelene boje, uske hlače crvene boje izvezene gajtanima, na
glavi su imali visoke crvene kalpake, a na nogama čizme.
Građanska četa “purgara” imala je vojničke zadatke i 1848. godine
prigodom rata s Mađarima. Godine 1990. garda je ponovno
zaživjela. Odore Varaždinske građanske garde u današnjem obliku
postoje od 1836. godine. Aktivnosti Purgara danas su uglavnom
turističke i ceremonijalne naravi (npr. držanje straže subotom
ispred Gradske vijećnice, za važnije gradske i županijske
obljetnice i sl.)
9.2.1454. U jednom dokumentu se prvi puta
spominje hospitala u Varaždinu. U
većim naseljima postojali su od davnina hospitali, ustanove za
smještaj nemoćnih, starih, bolesnih i siromašnih ljudi o kojima
je brigu vodio grad uz potporu brojnih dobrotvora. Ne postoji
točan podatak gdje se tada zgrada hospitala nalazila,
pretpostavlja se da je bila u blizini franjevačke crkve na
prostoru današnje palače Hercer. Broj korisnika hospitala stalno
se povećavao pa je gradsko poglavarstvo 1776. sagradilo novi
hospital, zgradu u današnjoj Nazorovoj ulici 26. koja je kasnije
pretvorena u stambeni objekat. Gradski hospital, zapravo bolnica,
sagrađena je 1839.godine u sadašnjoj Prešernovoj ulici, koju su
Varaždinci nekoć zvali Bolničkom ulicom, ali je zgrada srušena
1982.godine. Prema mišljenju povjesničara Krešimira Filića prvi
hospital u Varaždinu vjerojatno su utemeljili u 12. stoljeću
Ivanovci (Hospitalci) uz svoju crkvu i samostan.