Zahvaljujući Halleru Varaždin je dobio jedno od najuređenijih i najljepših groblja.
23.2.1953. U Varaždinu je umro Herman
Haller, hortikulturnik, upravitelj Groblja. Rodio se u
Varaždinu 28. ožujka 1875. godine, otac mu je bio krčmar Josip
Matušina, nadziratelj groblja. Kasnije je malog Hermana posinio i
dao mu svoje prezime klesar Stjepan Haller koji je vodio brigu o
groblju. Herman Haller je, nakon što je završio školovanje za
krojača, putovao Europom, posjećivao parkove i oduševio se
parkovnom arhitekturom. Kada je 1905. godine, naslijedivši
Stjepana Hallera, postao upraviteljem Varaždinskog groblja,
Herman Haller odlučio je groblje urediti kao parkovnu površinu.
Prvih 70 tuja kupio je u Grazu založivši svoju plaću i zatim je
godinama uz grobna mjesta oblikovao aleje tuja, sadio drveća,
stvarao cvjetne dekoracije, uređivao staze, brinuo o podizanju
grobnih spomenika. Zahvaljujući Hermanu Halleru Varaždin je dobio
jedno od najuređenijih i najljepših groblja, parkovno počivalište
mrtvih koje je kao turistička destinacija postalo poznato u
europskim razmjerima. Haller je bio upravitelj groblja čak 41
godinu, do 1946. godine. Uspješno su ga naslijedili,
nastavljajući njegov rad, Josip Pajtak, koji je upravljao
grobljem do 1979. godine a zatim Vladimir Gotal.
23.2.1846. U Varaždinu je umro pjesnik hrvatskog
narodnog preporoda Tomo Blažek. Tomo Blažek
rođen je u Peterancu, 7. ožujka 1807. godine. U Varaždinu je
pohađao Gimnaziju, a 1827. godine upisuje bogoslovske nauke u
Zagrebu. Od 1840. godine službovao je u Varaždinu kao pravnik.
Blažekov književni opus sastoji se od tridesetak hrvatskih
pjesama i nekoliko fragmentalnih latinskih satiričnih pjesama. Za
života, Blažek je objavljivao stihove u Gajevoj “Danici”. Blažek
je bio čovjek iznimna duha i obrazovanja. Stvarao je u Varaždinu
temelje hrvatskog političkog života u 19. stoljeću.
23.2.1671. Sklopljen je ugovor između superiora
isusovačke rezidencije oca Krste Stadtmayera i majstora Matije
Kameniga iz Štajerske o pokrivanju krovišta isusovačke
zgrade kamenim pločicama od škriljevca. Do tada je krov
bio od drvenih daščica kao što su bile pokrivene sve zgrade u
tadašnjem Varaždinu. Majstor Matija Kameniga novi krov radio je
dvije godine i kroz to vrijeme imao je besplatan smještaj i
hranu, a dnevno je dobivao pintu, odnosno dvije litre i osam
decilitara vina. Za obavljen posao isplaćeno mu je 600 rajnskih
forinti. Kamene pločice iz Štajerske dopremane su do Varaždina iz
Štajerske kolima, ali i splavovima rijekom Dravom.
~~~
Sredinom 19. stoljeća Varaždinske su Toplice bile
najposjećenije kupališno mjesto u Hrvatskoj, moglo je
primiti oko 400 gostiju. Na liječenje su dolazili bolesnici iz
cijele Austro – Ugarske monarhije, smješteni su bili u dva
novosagrađena doma – Josipovu kupelj i Konstantinov dom. U
modernom Konstantinovom domu bilo je 64 soba, blagovaonica u
prizemlju, na prvom katu koncertna dvorana i soba za bilijar. Oko
doma bilo je uređeno šetalište i lijepi francuski vrt. Godine
1838. Toplice su dobile prvog stalnog kupališnog liječnika,
doktora Josipa Kalasancija Šlosera.
