Meso je moralo biti debelo i tusto, a prodaju je kontrolirao tržni nadzornik.
8.3.1912. U Varaždinu je
utemeljena “Uboška blagajna upravnih općina županije
Varaždinske”. Novcima iz Blagajne pomagalo se
najsiromašnijim građanima, ali i strancima koji su ostali bez
sredstava. Prije “Uboške blagajne” djelovala je u gradu “Blagajna
za potporu bolesnika županije Varaždinske” s pravilima
prihvaćenim 1893. godine te “Hrvatska posmrtna pripomoćna zadruga
Varaždin” utemeljena 1911. godine.
8.3.1827. Oko 8 sati uvečer na kraju
Biškupečke ulice izbio je veliki
požar u kojem je izgorjelo 14 obiteljskih kuća i 32
gospodarske zgrade i štale zajedno sa stokom. Kuće su bile
pokrivene slamom i drvenim daščicama pa je jaki vjetar nosio žar
prema Zagrebačkoj ulici i središtu grada. U strahu od širenja
požara tu noć nitko u Varaždinu nije spavao. Do katastrofe ipak
nije došlo, stradala je samo Biškupečka ulica. Nakon ovog požara
iskazala se solidarnost Varaždinaca sa stradalima pa su već
drugog dana počeli za pogorelce skupljati pomoć u hrani, novcu i
građevnim materijalom.
8.3.1592. U srednjem vijeku Gradsko vijeće
Varaždina vodilo je stalnu kontrolu cijena,
a često je određivalo najviše cijene, pogotovo svijeća i mesa.
Tako su na sjednici Vijeća 8. ožujka 1592. godine održanoj u
Vijećnici, gradski sudac i prisežnici donijeli zaključak po kojem
je mesarima dopušteno prodavati funt govedine po dva denara, a
funt teletine po tri “beča”. Meso je moralo biti debelo i tusto,
a prodaju je kontrolirao tržni nadzornik. Mesari koji bi
prodavali skuplje i bili uhvaćeni, ostali bi bez mesa, odnosno
tržni nadzornik bi ga zaplijenio. Inače, zlatni forint (talir)
imao je 160 denara, jedan ugarski forint 100 denara, rajnski
forint 880 denara, dok se denar sastojao od tri “beča”.