Fejsara je čudo. Da nema fejsa, ne bismo znali da je netko nešto jeo (ako nisi fotkao hranu, kao da je nisi ni jeo), ne bismo znali da je zimi hladno, a ljeti vruće, trebaš li saznati pada li vani kiša samo baciš pogled na uspaničene statuse na fejsu; “Kiša!” ili “Pada!”, uopće ti ne treba prozor.
Također, fejs služi i za hvaljenje novom krpicom, novim cipelama, nekim poklonom, znojem nabačenim nakon XY km trčanja / hodanja / bicikliranja. Nisi vježbao ako se nisi na fejsu pohvalio i dobio lajkove od dvije trećine svojih prijatelja uz pregršt komentara “super” i ‘bravo’.
Usput rečeno, nitko više ne šalje razglednice s putovanja – dovoljno je okačiti sebić (selfie u slobodnom prijevodu) na fejsaru gdje je u pozadini prepoznatljiva građevina ili spomenik mjestašca gdje si. Evo, kreće sezona godišnjih odmora pa će fejs biti prepun fotki s plaža, fotki krigli piva i koktelčića, sladoleda i oleandara svih boja. Nisi bio na moru ako nisi okačio foto s plavog (i skupog) Jadrana na fejsaru. Treba poslikati svaki kamenčić i školjkicu, valić i ribicu. (Roditelji, oprez kod stavljanja golišavih fotki s ljetovanja svoje djece na facebook!!!)
Nisi išao u školu ako svjedodžba nije poslikana i gurnuta na fejs
Život bez facebooka je, takoreći, postao nezamisliv. Počinjemo životni vijek dijeliti na onaj prije FB i s pojavom FB (kao što smo nekad učili iz povijesti: p.n.e. – prije nove ere, tako će sad biti p.FB.).
E, u životu p.FB. postojale su ulične ‘nadzorne kamere’, to su one znatiželjne susjede koje su dočekivale u klasičnim sačekušama dječicu kad bi se vraćala s podjele svjedodžbi (ili učeničkih knjižica, čega li već) i tražila ocjene na uvid. Zatim su se te informacije čiji je mali s koliko prošao širile brzinom svjetlosti po kvartu i u roku od dva – tri dana cijelo bi susjedstvo znalo da je mala Barica prošla sa ‘sve 5’ i dobila pohvalnicu, onakvu lijepu šarenu, Štefica ima dvije četvorke (jednu iz matematike i jednu iz hrvatskog), ali dobra je mala, pametna i poslušna, a mali Jura je prošao s vrlo dobrim, baš se fino izvukao, ništa nije učio, cijele se godine vani povlačio po ulici. Perina mama se ljuti jer Pero nije izvukao bolji prosjek od dobar. To je, rekosmo, bilo p.FB.
Dakle, postojale su ocjene od jedan do pet i bilo je normalno da se ima i neka druga ocjena osim pet. Nitko se nije durio ni zgražao ni furio ako ne bi klinac bio 5,0 odlikaš. Danas ne. A – a!
Dođe malac odlikaš sa svjedodžbom punom petica kući (i pohvalnicom koja je ‘must have’, a dobije se samo ako nemaš ‘mrlje’ tj. vrlo dobre ocjene u svjedodžbi) i roditelj momentalno hvata mobitel, fotka svjedodžbu i kači je na fejsaru. Ako je u svjedodžbi koja četvorka neće se hvaliti, nema fotke. Fotki onih koji su prošli s vrlo dobrim nema ni slučajno (osim možda uz pogrdni komentar na račun učitelja). S dobrim uspjehom valjda nitko nije prošao. Jer izvući takav podatak iz nekog roditelja je nemoguća misija. Tko će, pobogu, priznati da mu je dijete prošlo s dobrim uspjehom. Dovoljan više i ne postoji.
Zanimljivo je da roditeljima ne pada na pamet izvući iz skrivene ladice svoje ocjene iz istog razreda pa poslikati uz djetetove. Najčešće oni koji forsiraju ‘sve pet’ nisu imali završne svjedodžbe ukrašene peticama. To su oni roditelji koji ‘sumLJaju’ u pravednost ‘uĆitelja’, oni koji ‘neznaju’ zašto im dijete ponekad dobije i ocjenu manju od odličan, oni koji uz ‘svjedoĐbu’ napišu kako im ‘dJEte’ ima samo odlične ‘oCIJene’. To su roditelji koji napišu ispričnicu prepunu pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, ali za svoje dijete zahtijevaju od učitelja petice, znalo dijete za pet ili ne.
Zašto je 5,0 prosjek jedino prihvatljiv?
Stručnjaci su se pozabavili tom tematikom pa kažu kako roditelji na svojoj djeci liječe svoje frustracije i komplekse, ako oni nisu bili odlični učenici, njihovo dijete to mora biti. Dalje, biti odlikaš s 5,0 je stvar prestiža. Što će selo pričati ako mu klinac ima četvorku iz nečega? Jer, četvorka “nije” dobra ocjena. Prisutan je i natjecateljski poriv u stilu: moje je dijete pametnije od tvojeg. U redu, ne smijemo zaboraviti i osjećaj ponosa svakog roditelja koji ima dijete odlikaša. Međutim, u poplavi odličnih ocjena, kako prepoznati ‘pravog’ odlikaša od onoga koji, na primjer, ima darežljivu učiteljicu, od onoga kojem je petica nategnuta s prosjeka 4,25, od onoga koji ima petice zbog roditeljskih prijetnji učiteljima?
Inflacija bilo čega umanjuje vrijednost. Tako i inflacija odlikaša, o čemu sam već pisala, umanjuje vrijednost tog 5,0 prosjeka.
A oni drugi?
Pubertetlija, sedmaš, napravi tijekom deset mjeseci nastavne godine zbirku od osam čvrstih jedinica, ni traga nekoj dvojki u imeniku, ni mrvice razloga da mu se pokloni ocjena dovoljan samo da ga se ‘skine s vrata’. Kad ga učitelj želi pitati barem kako se zove da mu upiše prolaznu ocjenu malac mrtav hladan kaže da ne želi odgovarati. Naravno da takav treba po svim pravilima zdravog razuma pasti razred.
Ali ne! Tada na scenu stupa Roditelj. Prvo traži ‘preispitivanje’ ocjena. Naravno da je kupac, pardon, roditelj uvijek u pravu pa mu se odobri preispitivanje ocjena, sastavi se komisija, pregleda se cjelogodišnji učenikov rad, rad učitelja koji su zaključili te negativne jedinice i ustanovi se da su sve te ocjene opravdano negativne.
Roditelj ne odustaje! Halo Bing, reci bratu da pošalje ‘inspekciju’ u tu školu da ‘pročešljaju’ zlo postupanje učitelja prema sirotom djetetu. Satro je pravilo: ‘Tko traži i nađe’. Nema sumnje da će prosvjetna inspekcija naći neke nepravilnosti. Nitko nije savršen ma koliko se to trudio biti. No, zar je osam odraslih obrazovanih ljudi baš toliko ‘nepismeno’ da ne znaju procijeniti je li neki učenik zreo za pasti razred ili ne? Danas lakše postaneš saborski zastupnik nego padneš razred. Ako saznam rasplet ove sapunice – javim.
A sad juriš na fejs
Idemo! Brzo! Tko nije pofotkao djetetov 5,0 prosjek neka to odmah napravi. Jer, ako nije na fejsu, malac nije prošao s pet. A, ruku na srce, možemo se malo hvaliti i s pokojom četvorkom. Ipak se ona zove ‘vrlo dobar’. Ne loš, nego VRLO DOBAR!
