I tako… Učenike smo ispratili na ‘zasluženi’ odmor (nikom skoro nije jasno što ih je to toliko jadne umorilo, niti su kopali niti orali, ali eto, siročići su se umorili), sjede kod kuće roditeljima na glavi i čekaju dan da dođu pa svjedodžbe (u kojima, naravno, moraju biti same petice) pa da se rasprše što po vikendicama na morskoj obali, što kod bližih što kod daljih rođaka, a većina će njih usrećiti bake i djedove koji jedva čekaju da im dođe neki unuk tinejdžer pun hormona pa glumi sovu na mobitelu ili tabletu do dva – tri u noći i onda spava do užine popodne. (Vic: Baba jel’ imaš wi – fi? Sinko, jest’ ćeš što ima!)
Pusa ‘obožavateljima’ mog lika i /zlo/djela
Već vidim neke od dragih mi čitatelja kako im se diže paperje na glavi nakon čitanja uvodnog dijela jer, naravno, opet misle kako se tekst odnosi baš baš na svu djecu i baš baš na sve roditelje i baš baš na sve žive, polužive i nežive i da (kako je napisala u jednom zabavnom komentaru jedna ultra pametna komentatorica koja me ne poznaje, ali ona ZNA, ona osjeća, ona je ozbiljna konkurencija Vidovitom Milanu) ja liječim komplekse na djeci. Hvala ženi od srca, nisam se tako slatko nasmijala tuđoj gluposti odavno. Da je Krleža živ i pročitao komentar na koji se referiram, napisao bi esej O gospođi i njezinoj gluposti. Rekli bi toj pametnoj teti u modernom skraćenom žargonu – TNX na razbibrizi.
No, vratimo se temi nakon ove male slatke digresije
Dakle, učenici su kod kuće. OK, to svi znamo. Ono što svi ne znamo, ili ne želimo znati, je to da, za razliku od svojih učenika, učitelji e pa NISU kod kuće. No, dobro, možda jesu kod kuće, ali rade. I to rade krvavije nego kad su s djecom u školi.
Kako bi naša dječica dobila svoje zaslužene, nezaslužene i poklonjene petice u svjedodžbama, učitelji su pokupovali svu kavu po trgovinama, Red Bulla skoro više i nema, zato što u našu voljenu e – maticu možeš ući k’o normalan čovjek samo noću pa prosvjeta treba kojekakve stimulanse samo da ostanu budni.
Nadobudna populacija učitelja pokušava raditi administraciju na ‘e’ imenicima, dnevnicima i matici danju, pogotovo oni kojima je naređeno da glume fontane (fontanama su prozvani zato što s njih špricka znoj u stilu Mikijevih fontana) po školama u jutarnjim toplim i sparnim satima, u našim predivno opremljenim školama gdje svaka učionica i kabinet imaju klimu, gdje je internet brzine svjetlosti, u školama gdje iz slavina teku med i mlijeko.
Fontaniziranje po školicama
Ravnatelji koji se plaše i svoje sjene i svog odraza u ogledalu, a gdje neće nekog njima nadređenog, narede svojim ‘podređenima’, odnosno nastavnom osoblju, da fontaniziraju svakodnevno u školama tijekom jutra kako ‘ne bi selo pričalo’. A što će to selo pričati? Selo kao vidi koliko tko u školi radi? Ou jeaH. Baš! Dođu tako učitelji u jutarnjim satima u školu, i ‘ajd’ da MOGU (nije da nemaju, ovdje je problem u ‘mogu’) nešto raditi, ali NE MOGU buraz, ne mogu raditi nego kao telad bleje okolo i u dokolici brišu prašinu po učionici. Zalijevaju cvijeće svaki dan, pretvaraju kaktus u lopoč. Još malo pa će i prozore od dosade prati. Gube vrijeme. Kako će sređivati administraciju ako nemaju uvjeta? To mu ga dođe kao da švelju dovučeš u vrelu tvorničku halu i narediš joj da sjedi tamo svoje radno vrijeme, a šivači stroj joj je kod kuće. Van pameti.
Sovarenje i ostali sportovi
Nije ovaj problem s e – maticom nešto novo. Stara je to priča pa oni iskusni uliju u sebe hektolitre kave i Red Bulla i lijepo pričekaju ponoć, slave novu godinu usred lipnja i u miru do dva – tri sata ujutro rade administraciju. Sovare pola noći. Sve teče glatko, protok interneta kao japanske željeznice. Drugi dan po podočnjacima vidiš u školi tko je gotov s administracijom.
Ima jedna karikatura koja prikazuje prozore zgrada u mraku, a samo jedan je osvijetljen i ispod ilustracije piše pitanje ‘U kojem stanu živi učitelj?’. Kažu da je istina zapravo najsmješnija kad je ‘osvijestiš’ ljudima.
Usavršavanja do savršenstva
Pisalo se već o tome kako učitelji imaju razna stručna usavršavanja. No, ni izdaleka ne tako često i tako kvalitetno kao neke druge struke. Krenimo od izvora znanja, dakle kako to funkcionira kod učitelja razredne nastave od kojih sve znanje i kreće. Postoje Županijski stručni aktivi, gdje se usavršavaju djelatnici s nekoliko škola (love nema, naravno, pa se voditelji ŽSV snalaze kako znaju da dovedu neke korisne predavače), postoje Aktivi koje organizira Agencija za odgoj i obrazovanje, duljeg trajanja i s kvalitetnijim predavačima, najčešće jednom (maksimalno dvaput) godišnje i postoji ono ‘glavno’, ‘najjako’ stručno usavršavanje, a to je Državni stručni skup koji traje tri dana, zapravo dva popodneva i dva jutra.
A priča ide ovako. Ako je skup ‘državni’, znači namijenjen je učiteljima iz cijeeeele države. Dakle, skup je u jednom gradu, u jednom hotelu. Škole (OK, to znamo, ali nije zgorega ponoviti) love nemaju. A hotel i put treba platiti. Učitelji također češće sretnu jednoroga nego vide dnevnice. I sad dolazi dio za rubriku Vjerovali ili ne. (Kažu da tko preživi pričat će, ja preživjela pa pričam, pardon, pišem).
Vjerovali ili ne, udarila me munja ako lažem
Državni skup za učitelje razredne nastave ove je godine organiziran u Osijeku. Aplikacija za prijave za Skup (jer je potvrda da si nazočio usavršavanju važna, a možeš je dobiti samo ako se prijaviš putem te aplikacije) otvorena je bila jednog sunčanog dana u 13,30. Otvoreno je bilo 350 mjesta. Istog tog dana, oko 16 sati popodne, bilo je popunjeno 351/350 (valjda se dvoje prijavilo iste sekunde). Nakon mjesec i pol dana otvoreno je još 50 mjesta. Nisi stigao ni pročitati obavijest da su mjesta otvorena – sve je bilo puno. Na sam dan početka održavanja Skupa, čije je otvorenje bilo u 16 sati, u 15 sati je bilo popunjeno još 50 novootvorenih mjesta.
Sumiranje: od 450 otvorenih mjesta za dobiti potvrdu o stručnom usavršavanju, popunjeno je bilo 450. Ali! Tu priči nije kraj! Organizatori su prikupili potpise nazočnih i objavili da je Skupu nazočilo oko 570 učitelja. Ljudi dragi to je još 120 onih koji će ostati bez potvrde! Bijah, vidjeh. Sjedile učiteljice po prozorima, donosilo im osoblje hotela dodatne stolice (tepih mekan, samo sam čekala prvu turu koja će kampirati na njemu), neki su i prestajali cijelo predavanje. Ne jedno.
Što reći? Ludog li naroda! Tko još (a da je normalan) želi sjediti nekoliko sati i slušati predavanja, a da za to neće dobiti ama baš nikakav papirić niti naknadu? Došle žene iz Dalmacije o svom trošku. Slavonke ostavile muževe i djecu i došle slušati predavanja.
Entuzijazam vs. ferje
Ljudi dragi, ne trebate se puno čuditi. To vam je prosvjeta. Opičeni entuzijasti koji vole svoj posao, svoje učenike i žive takav način života. Jer biti učitelj nije samo zanimanje. Učitelj ili jesi ili nisi. Takvim se rađaš.
I zato, molim vas, nemojte ‘lupati’ o naša ‘tri mjeseca ferja’. Probajte prvo naše cipele, šećite u njima neko vrijeme, a onda prosuđujte.
Odoh sređivati administraciju. Možda je netko i pročita.
