Već je bilo govora o tome kako su današnja djeca pametnija i sposobnija od nekadašnjih generacija. Kako i ne bi bila kad rastu u okruženju prepunom informacija, igraju se televizorima, računalima, pametnim telefonima i dostupne su im još kojekakve druge moderne tehnologije i tehnike.
No, unatoč i usprkos, sve se živo radi kako bi im se ionako jadnozahtjevni nastavni program još više pojednostavio, roditelji vrište da su dječica preopterećena, da se od njih puno traži (Zamislite, na kraju prvog razreda moraju čitati s razumijevanjem i rješavati zadatak tipa: koliko je umanjenik ako je umanjitelj 6, a razlika 4! Prestrašno!), da imaju puno zadaće i tako dalje i tako bliže.
Pa gdje ćete ljudi moji još više u nižim razredima rasterećivati nastavni program kad ionako djeca skoro pa ništa konkretno ne moraju znati?
O višim razredima neću sad i ovdje lamentirati, koliko su niži razredi osnovne škole rasterećeni, toliko su viši opterećeni, sve što se ispustilo od prvog do četvrtog razreda utrpalo se, takoreći, u peti razred.
> Muke po petom razredu: Od prekomjernog gradiva do nerazumljivih pojmova
> Čudnovate zgode i česte nezgode mračnog petog razreda
Rasterećenje je opterećenje
Kao da nije dovoljno to da nam učenici (‘jadni, mali su’ – ma što mali, to su tempirane bombe koje pršte sposobnostima da promijene svijet, upijaju kao spužve sva nova znanja, kome vi tepate ‘jadni, mali’?) na kraju drugog razreda osnovne škole moraju (o, strahote) znati samo prepoznati imenicu kao vrstu riječi (prije silnih rasterećenja morali su znati više – i znali su, i preživjeli su) iz materinskog jezika, još ih se više želi ‘rasteretiti’.
Čega? Znanja?
Na kraju drugog razreda osnovne škole nakon odrađenog gradiva Prirode i društva, klinac mora znati neke osnovne pojmove potrebne za život, pojmove iz opće kulture: koliko godina ima mjeseci i dana, koji su mjeseci u godini i koliko dugo traju, moraju znati očitavati vrijeme s ure, znati koje su zdravstvene ustanove, znati kako im se zove škola u koju idu i koja joj je adresa, moraju znati koja su godišnja doba i koji im mjeseci pripadaju. I slične svakodnevne, banalne stvari.
Pa zar je to toliko strašno? Mislite li da znaju? Znaju malo sutra! I nakon silnih ponavljanja i dalje im je problem razlučiti koga svrstavamo u obitelj, a koga u rodbinu, i dalje im je ‘proljeće’ jedan od mjeseca u godini, a hranu dijelimo na hranu životinjskog i ljudskog podrijetla.
Naučili smo djecu učiti isključivo i samo za ocjenu. Oni su sve te navedene pojmove znali u trenutku kad su im ta znanja ‘trebala’, dakle kad se pisao ispit. Zato što su željeli dobiti petice. Zato što druge ocjene ‘ne postoje’.
E, a sad na izvor
E, a sad se vraćamo k izvoru. Kraj je školske godine i svi bi htjeli da klinci u nižim razredima prođu s odličnim. I većina ih prođe s odličnim. Za onoga tko prođe s ocjenom VRLO DOBAR (pazite: vrlo i dobar, dakle nije blesan blesavi) kažu da je ‘glup’. Onaj koji prođe s dobrim uspjehom (a takvi su rjeđi od jednoroga) je već ‘spec’. Pa čemu onda ocjene od jedan do pet? Kad svi moraju proći s pet, odnosno s odličnim? Ukinimo lijepo sve ocjene osim ocjene odličan i svi sretni.
Većina učitelja u rujnu dobije žuljeve od sjedenja i sastavljanja kriterija ocjenjivanja za svaki predmet, svaku komponentu tog predmeta. Kriteriji su jasni, svima razumljivi, objavljeni javno i dati na uvid roditeljima.
Tijekom deset mjeseci nastavne godine, ti kriteriji kod nekih učitelja blijede, kao da su pisani polutrajnom tintom, sve je više neopravdanih petica, a sve manje ocjena prema tim istim kriterijima (‘pa nek’ mu bude petica, mišek mali se je trudio’ – trudim se i ja biti milijarderka, hoće li mi tko udijeliti koju milijardu? – op. a.).
Kod zaključivanja ocjena u nižim razredima, odjednom su svi odlikaši. Od dvadeset učenika osamnaest ih je odličnih. Od tih osamnaest odličnih petnaest ih ima prosjek 5,0. Svi su tako pametni i sposobni i svi su svladali baš sve što je trebalo za odličan uspjeh? Ma dajte!
Raščlambica
Što se događa? U nižim razredima imamo u prosjeku osam nastavnih predmeta. Od njih osam, tri su takozvana ‘odgojna’ predmeta (svi su predmeti odgojni, ali nekad se Likovna kultura zvala Likovni odgoj i slično pa otud i ta kategorizacija), odnosno, imamo Likovnu, Glazbenu i Tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Iz tih se predmeta često prosjek razreda svodi na 5,0.
Naravno da nisu svi likovno nadareni, naravno da ne pjevaju svi kao slavuji, a niti svi mogu odraditi sve zadatke iz programa TZK. ALI! Stav je mnogih (osim, naravno metodičara tih predmeta) da dijete već samim svojim postojanjem, odnosno ‘trudio se’ zavrjeđuje ocjenu odličan.
Na stranu se gurnu svi oni napisani kriteriji, pod tepih se pomete neusvojenost ključnih pojmova, zanemari se nenošenje pribora. Važno je samo da ‘mišek mali’ ima taj neophodan odličan.
Mišek možda trči nepravilnije i sporije od svoje prabake, žmiri kad lopta leti prema njemu i okreće joj panično leđa, kolut naprijed napravi isključivo uz pomoć tri suučenika koji ga guraju, ali ‘trudi’ se pa evo, ima odličan uspjeh.
Dakle, ocjene iz te grupe predmeta dijele se kapom i šakom. Zatim je tu izborni predmet Vjeronauk, iz kojeg jednostavno ‘mora’ biti odličan uspjeh jer je ‘izborni’, a i ‘pa što imaju za učiti na Vjeronauku’ (!?!). I ta – daaaa, evo sigurne četiri petice, pa ako i klinac ima vrlo dobar iz Hrvatskog, Matematike, Prirode i društva i Engleskog jezika on prolazi s odličnim uspjehom.
Navlačenje i razvlačenje
Navlačenje za 5,0 je već druga priča. Kao da su učitelji plaćeni po učinku, ono, što više odličnih veća je plaća pa po svojim razredima rade hiperprodukciju odlikaša. (A nije isključeno da se i vlastiti nerad prikriva odličnim ocjenama, zaboga, nitko ti neće poslati prosvjetnu inspekciju ako imaš 90 % odlikaša u razredu, jel’).
Roditelji, u pravilu, više vole i cijene te učitelje kod kojih su sigurni da će im djetešce garantirano proći sa sigurnim odličnim uspjehom, ili čak s 5,0. To su naaaajbolje učiteljice, one su divne, krasne, brižne, blage. To što patuljci zapravo pojma nemaju manje je bitno.
Bitno je da se susjedu, stricu, teti, najboljoj prijateljici ponosno mahne pohvalnicom i peticama ispred nosa.
Pitanja za kraj i good bye
Ne srozavaju li prosvjetari sami sebi ugled i profesiju masovnom hiperprodukcijom odlikaša i poklanjanjem i navlačenjem ocjena? Zar su zaista vrlo dobri učenici ‘niža klasa’? Od kad je ocjena vrlo dobar postala loša?
Sretni praznici, a SVE PET ide dalje… školstvo je neiscrpna tema inspiracije.
