Mislim stvarno! Što bi ti učitelji i profesori, deset mjeseci ništa ne rade, malo nešto pričaju par sati dnevno poslušnim, pametnim i zainteresiranim učenicima željnim znanja, odu kući s posla u pola jedan, bave se u slobodno vrijeme svojim hobijima izrade nastavnih materijala, zabavljaju se ispravljanjem ispitnih materijala koji su vrhunsko štivo nepresušnih bisera, pregledavanjem radnih bilježnica, ama rade sve što ih raduje, veselo komuniciraju s roditeljima, naročito onima koji vrijeđaju i prijete i još su k tome preplaćeni za svoj nerad.
Hej, prosvjetari uspijevaju preživjeti skoro cijeli mjesec od svoje plaće! Bogati snobovi. I sad se još k svemu tome, usprkos i unatoč svoj svojoj sreći lagodnog života, raduju kraju nastavne godine. Nezahvalna rulja. Sve to treba na robiju. Kakvi ljetni praznici, s prosvjetarima treba na Goli otok pa nek’ tamo tuckaju kamenje, da vide što je posao.
Vrapci si čupaju perje
O ‘tri mjeseca ferja’ se je već toliko pisalo da je svaka nova riječ, ma što svaka riječ, svako novo slovo totalno suvišno za napisati. Čemu objašnjavati opet i opet i opet da nisu učitelji na praznicima nego djeca. Lakše psa naučiš mijaukati nego nekima objasniš koje sve poslove te proklete lijenčine prosvjetari rade kad nisu kraj svojih učenika. Ne samo da već i vrapci na granama znaju koji su sve poslovi učitelja, oni si već i perje čupaju od muke kad čuju sintagmu ‘učitelji imaju tri mjeseca ferja’.
Burnout syndrom
Burnout syndrom je sindrom profesionalnog sagorijevanja. Znanstvenici su ustanovili i dokazali koje su profesije najizloženije sagorijevanju na poslu. Pogađate, naravno, da su u toj ‘spaljenoj’ skupini i prosvjetari i to visoko rangirani.
Kako ne bi ispalo da ‘ova – sad – opet – nešto – izmišlja’ citiram: ‘Već 1974. godine Freudenberg je u znanstvenoj literaturi počeo koristiti termin ‘burnout’ ili sindrom profesionalnog sagorijevanja, koji je označio promjene koje pojedinac doživljava vezano za njegovo radno mjesto. Sindrom profesionalnog sagorijevanja najčešće se javlja u zanimanjima koja se bave uslužnim djelatnostima vezanim za zdravlje (pomažuće profesije), odnosno gdje postoji pružatelj usluge i primatelj usluge (medicinske sestre, liječnici, socijalni radnici, učitelji…), mada se u širem kontekstu može primijeniti na gotovo svako zanimanje.’
U tekstu koji se naširoko bavi sagorijevanjem piše i ovo: ‘Pojedinac će bolje podnijeti stres ako mu nije dugotrajno izložen (gotov radni zadatak, godišnji odmor, promjena radnog zadatka ili mjesta) jer u tom periodu osoba može ponovo ‘napuniti baterije’ i krenuti u nove radne zadatke. Kontinuirano izlaganje stresu dovodi s vremenom do promjena u psihičkom i fizičkom zdravlju.’
U prijevodu: da nema praznika tijekom školske godine, prosvjetari bi ispalili na živce, pukli bi ko kokice, napunili bi ustanove za liječenje mentalnih bolesti. Garant. Već približavanjem sredine svibnja kod brojnih se učitelja osjeća povećana razina stresa, što na svojoj koži najbolje osjete uglavnom članovi njihovih obitelji.
Sreća u obiteljima izgleda otprilike ovako: ‘spaljeni’ učitelj iz dana u dan iz škole dolazi mrk poput oblaka iz kojeg ne da će pasti kiša nego će nastupiti potop koji ni Noa ne bi preživio, dere se na svakoga tko ga krivo pogleda, na pitanje ‘Kako je bilo u školi?’ uputi pogled pun mržnje i zareži kao pitbull kojem hoćeš oteti kost punu mesine, ujutro ukućane pozdravlja ne s ‘dobro jutro’ nego gunđanjem, režanjem, mrmljanjem, ne možeš mu osmijeh na lice navući niti višesatnim prikazivanjem sjednice Sabora.
Gotov je. Spaljen. Gleda pobožno u kalendar i jedino što ga čini sretnim je kad prije spavanja prekriži još jedan dan koji je preživio. I broji koliko je još dana ostalo do datuma obilježenog crvenim flomasterom i obrubljenog srcem.
Pazi, oštar roditelj!
Krajem svake nastavne godine, pa tako i ove, internetski portali i tiskovine imaju već spremne i spremljene naslove: DRAMATIČNO U ŠKOLAMA: ‘Roditelji masovno pohode škole i pritišću učitelje zbog zaključivanja loših ocjena svoje djece’ Nadnaslov: SRAMOTAN UDAR.
Prosvjetara koji nije barem jednom u svojem radnom vijeku doživio žicanje ocjene, ili pak prijetnje radi loše ocjene, tužbe i sličnog, teško da će se tako lako naći. Takvi prosvjetari su skoro pa mitska bića. Možda i postoje, ali to su vjerojatno oni koji svima daju odličan i nemaju brige, nemaju povampirene roditelje da im dahtaju za vratom. To je klasičan primjer linije manjeg otpora. Imaš razred od 20 učenika, svi prođu s odličnim, njih 15 dobije pohvalnice za uspjeh 5,0 i svi te vole. Hvale te da si odličan učitelj, kupuju ti zlato i skidaju zvijezde s neba. Pragmatičnost? Srozavanje ugleda profesije? Ulizivanje djeci i roditeljima? Nazovite to kako hoćete. Ali da je u redu – nije. I točka.
Imala sam sreću raditi s jednom kolegicom koja je, što se tiče njezinih kriterija i ocjena, iste branila srčano, hrabro i beskompromisno. Predavala je teške predmete i naravno ocjene iz tih predmeta nisu uvijek bile najsjajnije. Ona je polovinom svakog svibnja prestajala komunicirati ne samo s roditeljima, već i s kolegama. Svi su u školi znali da se nju tih dana ne pita ni je li za kavu. Žena je cijele školske godine marljivo radila, odlično predavala i ono što je učenicima dala to je i tražila. I držala je do sebe i svojeg truda. Pa da je i predsjedničin sin, a zaslužio je kod nje dvojku, ne bi poklonila ni navukla ocjenu sve da joj se oduzme državljanstvo. Milijun puta se posvađala i s kolegama i s ravnateljem ako bi je došli moljakati da nekome navuče ili pokloni ocjenu.
I onda nećeš ispaliti?
Primjer: djevojče u pubertetu ima iz svih ispita tijekom cijele nastavne godine iz matematike četvorke. Iz nekoliko usmenih odgovora trojke i četvorke. I dođe mala delegatica učiteljici iz matematike i mrtva hladna pita: ‘A mogu ja odgovarati za pet? Rekla je mama da pitam.’ Ou jeah? Što reći?
Djed Mraz i Sveti Nikola poklanjaju, a ne učitelji. Mogu li to roditelji shvatiti?
