I nakon trideset godina u školi, kad čovjek misli da ga više ništa ne može iznenaditi, ipak se nađe situacija i događaja koji izazovu šok i nevjericu.
U kolumni je već bilo riječi o takozvanom ‘bulimijskom’ učenju, ono kad učenici nabubaju napamet gradivo pred prema Vremenikom najavljen ispit, a zatim, nakon ispita, kad su dobili željenu ocjenu, to isto gradivo povrate, ispari im iz glave k’o kap vode na pustinjskom suncu.
U redu, razumijem još nekako da ‘povrate’ gradivo koje im možda i neće nikada zatrebati u životu, mora se priznati da nam je nastavni plan i program zaista opterećen svakojakim nepotrebnim informacijama, ali ne razumijem kako im iz glavica mogu ispariti informacije i znanja koja se odnose na opću kulturu i svakodnevicu koja ih okružuje.
Učenje za ocjenu ili znanje?
Nije nova tema niti pitanje uče li učenici za ocjenu ili znanje. Budući da su očekivanja roditelja samo petice, dade se zaključiti da učenici uče za ocjenu. Znanje je manje bitno. Važna je ocjena, koja otvara vrata prestižnijih srednjih škola, a zatim i fakulteta.
To što se pola takvih štrebera koji su učili za ocjenu, a bez mrve razumijevanja, izgubi već na prvom semestru odabranog fakulteta, to se ne broji. Učitelji kao papagaju ponavljaju da ocjena nije mjerilo znanja, ali njih nitko ne doživljava. Lov na ocjene je otvoren od prvog razreda osnovne škole (kako ćeš susjedu reći da ti mali nije prošao s 5,0 pobogu) pa sve do kraja srednje škole.
Što je rezultat tog lova na ocjenu i bulimijskog štreberskog učenja? Rezultat je, naravno, neznanje i nesnalaženje u svakodnevnim situacijama, nemogućnost praktične primjene određenih znanja, zbunjenost i panika kad se zatraži nekoliko mjeseci nakon obrade interpretacija ‘naučenog’ gradiva.
Šok i nevjerica
Tko je kriv ako dijete na kraju drugog razreda osnovne škole ne zna napisati puni naziv i adresu škole koju pohađa? Je li krivica na učitelju koji je to djeci zapisao u prvom razredu i zatim i na početku drugog razreda, kao što nalaže plan i program i tražio da to djeca nauče?
Pri ispitivanju znanja tog dijela gradiva, svi u razredu su znali napisati naziv i adresu škole, ali kamo je isparila ta informacija u narednih osam mjeseci?
Zaključak – bulimički naučeno. Kratkoročno memorirano samo za potrebe ispita. Je li ta informacija opća kultura ili suvišna informacija? Učio si, naučio za ispit, napisao ispit, dobio pet, sad to zaboravi, isprazni mozak da možeš u njega natrpati nove informacije. Strašno.
Nađe se na kraju drugog razreda i učenika koji nemaju blagog pojma kad im je rođendan (iako je u drugom razredu uči o godini, mjesecima, nadnevcima), niti u kojoj ulici žive, a, vjerovali ili ne, ima i učenika koji kad ih zatražiš da napišu u kojem gradu žive napišu ‘U Hrvackoj’. Šok i nevjerica.
Učitelj stane otvorenih usta pred učenicima i ne vjeruje svojim ušima kad mu učenik sa suzama u očima objašnjava da se ‘ne sjeća’ u kojem gradu živi. Znam. Zvuči nevjerojatno. Ali, na žalost, istinito je! (‘Zlato, u kojem gradu živiš, kako se zove grad u kojem živiš?’ ‘Ne sjećam se’)
Kako objasniti i to da učenik na kraju drugog razreda objašnjava razliku između rodbine i obitelji tako da kaže da je razlika u tome što obitelj čine mama i tata, a rodbinu baka i djed? Razgovaraju li djeca ikad kod kuće s roditeljima?
Je li u potrebu kratkoročnog memoriranja informacija spadaju i podatci o tome da godina ima 365 dana i 12 mjeseci, da dan ima 24 sata, a sat 60 minuta? Ili je i to takozvano ‘nepotrebno’ gradivo s kojim zli učitelji opterećuju sirote dječje glavice? Mnogi učenici ne znaju te temeljne podatke. Iako su to učili u školi. I dobili petice iz ispita.
O tome da o početcima i završetcima godišnjih doba, što je također temeljno gradivo drugog razreda osnovne škole, učenici pojma nemaju ne samo na kraju drugog razreda, nemaju o tome pojma niti na kraju osmog razreda, niti nećemo.
Što reći kad učitelj traži od učenika da ispiše mjesece u godini koji imaju trideset dana, a kao odgovor dobije: jesen, proljeće?
Sve navedeno je posljedica bulimičkog učenja, štrebanja informacija napamet isključivo za potrebe pisanja ispita. Nakon što se ispit iz određenog gradiva napiše, sve napamet memorirano ispari, nestane, pufff nema više.
Traže li u ispitima učitelji da učenici misle, postave li im problemska pitanja, uvijek će se naći roditelj koji će doći revoltiran u školu i reći da je dijete ‘doma sve znalo’ ali su pitanja krivo postavljena (!?!) ili da on nije tako učio sa svojim djetetom. Učitelji su uvijek zla bića ako od djece traže da upotrijebe mozak.
Rezultat su učenici koji par mjeseci nakon ispita blage veze nemaju s gradivom koje su ‘pjevali’ za ispit. Taj se problem provlači kroz cijelo školovanje. Zaista su rijetki učenici koji uče za znanje, iz interesa, s voljom i s razumijevanjem. Devedeset posto učenika ili ne uči ili su čisti, nepatvoreni štreberaj.
Šok i nevjerica – drugi dio
U današnje vrijeme ljudi se uglavnom ne voze vlakom. Nije ih za kriviti s obzirom na stanje naših željeznica. Zato postoje učitelji koji svoje učenike odvezu na vožnju vlakom barem do susjednog mjesta u županiji.
Iz razloga što se većina učenika nikad nije vozila vlakom ne čudi pitanje koje učenici postavljaju kad treba izaći ostavljaju li stvari u vlaku. Djeca naučena na izlete autobusom pa misle da je i vlak njihov.
Dovedu tako učitelji dječicu u prirodu. Očekuješ lopte, lovice, gumi – gumi… a realnost je brutalno jeziva: dječica pronađu prvu klupicu ili sjednu u travu, uzmu svaki svoj mobitel (neki čak i tablet aha) u ruke i krenu igrati igrice.
Opet šok i nevjerica. U redu, na takav način učitelj nema apsolutno nikakve brige s dječicom, oni mirno sjede u travici i igraju se na mobitelima. Broji se da su bili na svježem zraku. Ali… Učitelji bi rado vidjeli djecu koja su djeca!
Što je toj današnjoj djeci?
Jesu li čuli za loptu? Badminton? Frizbi? Gumi – gumi? Poneki učenici ne samo da se boje lopte nego ne znaju ni trčati. Ma što trčati, ni hodati ne znaju. Umore se nakon tri pretrčana metra, deset prehodanih koraka.
Umjerenim tempom. U kvartu više ne viđam djecu kako trče za loptom na travnjaku. Ali zato čujem kako klinac iznad mene trči po stanu. Što je toj današnjoj djeci? (Ili, da ipak preformuliramo pitanje: što je tim današnjim roditeljima?)
Vratimo djeci djetinjstvo. Vratimo ih na livade. Uzmite im pametne telefone i tablete, naučite ih misliti, naučite ih igrati se, dozvolite im da budu djeca. Dok još ima vremena.
