Blagdan Svetog Jurja ili Jurjevo slavi se 23. travnja. U tradicijskoj kulturi Jurjevo je blagdan proljeća te označava početak poljoprivrednih radova i početak ispaše stoke na otvorenom.
Kuće se toga dana kite vojama, prolistalim granama bukve, stoka se ovjenčava vijencima cvijeća i svježeg zelenila, domaćinstva posjećuju jurjevski čestitari pjevajući prigodne jurjevske pjesme. Iz mnoštva jurjevskih običaja treba izdvojiti običaj paljenja vatri odnosno krijesa te običaj okupljanja Ladarica.
Jurjevski krijes
Jurjevski krijes priređivao se na istaknutom odnosno povišenom mjesto. Najčešće se gradio u blizini vinograda jer su za njegovu izradu ponajviše korištene odrezane grane vinove loze. Također se pazilo da krijes bude priređen i na poljoprivrednom zemljištu kako bi se kasnije na mjestu njegova gorenja moglo zasaditi određene povrtlarske kulture. Običavalo se saditi tikve te crveno i bijelo zelje. Vjerovalo se da će tikve i glavice zelja zbog toga izrasti što veće.
Uz grane vinove loze za izradu krijesa služilo je i granje voćaka te kukuruzovina koja tijekom zime nije iskorištena u prehrani stoke. Da bi se potaknulo gorenje vatre u krijes se dodavalo i grane crnogorice. Izrada krijesa bila je uglavnom posao seoske mladeži. Mladež pojedinih mjesta i zaselaka znala se natjecati u pripremi krijesa tj. bolji je bio onaj krijes koji je bio viši. Upravo iz tog razloga mladež je običavala i po nekoliko dana noćiti uz pripremljeni krijes te ga čuvati kako ga netko iz susjednih mjesta ili zaselaka ne bi upalio prije reda. Krijes se palio u predvečerje Jurjeva.
Mladež je u krijes pjevala i priređivala skroman obrok od svježih jaja pečenih na vreloj svinjskoj masti. Ponekad se znalo i preskakivati preko krijesa. Ujutro se preko pepela krijesa znalo protjerivati stoku kako bi bila zdrava, a dio pepela se prikupljao i odnosio te posipao po vrtovima, voćnjacima i njivama kako bi usjevi bili zdravi i očuvani od štetočina i lošeg vremena.
Ladarice
Ladaricama se nazivalo mlade djevojke koje su na Ivanje i Petrovo obilazile seoska domaćinstva i pjevale određene pjesme, a za to bivale darivane prigodnim darom. Pripreme za ovaj običaj započinjale su na Jurjevo kada se okupilo pet djevojka koje su željele ići po ladu i krenule s uvježbavanjem ladarskih pjesama.
Djevojke su se svake večeri od Jurjeva do Trojakov sastajale na seoskim križanjima te učile pjevati uz pomoć i nadzor starijih žena. Osim poduke zadaća je starijih žena bila osigurati potreban mir za izvedbu pjesama i ukloniti svako ometanje Ladarica u njihovom izvođenju. Djevojke su na križanju morale formirati krug i postaviti se tako da su dvije djevojke bile sučelice okrenute drugim trima.
Prve dvije Ladarice započele bi s izvođenje pjesme i kad bi bile pri kraju prvog stiha druge tri Ladarice počele bi s ponavljanjem tog istog otpjevanog stiha. Prilikom pjevanja Ladarice su trebale pomno paziti da ne ostanu bez glasa ili da ne promuknu jer ukoliko bi im se to dogodilo kod obilaska seoskih domaćinstva umjesto prigodnog dara bile bi polivene vodom i otjerane da domaćinstvu ne donesu nesreću.
Ladarice nisu uvijek izvodile istu pjesmu već su prema obilježjima domaćinstava izabrale i izvodile neku od naučenih ladarskih pjesama. Tako su u domaćinstvima koja su gojila pčele pjevale ispred pčelinjaka pjesmu ‘Nisko leti pčelica..’, ako je gazda domaćinstva nosio ime Ivan ili Juraj Ladarice bi zapjevale ove stihove ‘Sveti Ivan pomozi nam…’ ili ‘Sveti Juraj kres nalaže…’.
