Kako bi japanska pravila u školama funkcionirala kod nas?

Japanci su čudan narod: radišan, točan, pedantan. Japan je zemlja bogate kulturno povijesne baštine i tradicije, sve u svemu uređena zemlja, rekli bi ‘pod špagicu’.

Kao što je uređena zemlja, tako je uređeno i školstvo i pravila su jasna i striktna u japanskim školama. Kako bi neka od tih pravila funkcionirala kod nas? Jako, jako teško.

Točnost je važna

Japanci su poznati po svojoj točnosti. U japanskim se školama od učenika očekuje da budu u školi točno u 8.30 ujutro. Ako zakasne više od pet puta, kažnjava ih se zaduženjima čišćenja, ranije ujutro prije početka nastave tijekom cijelog tjedna.
To ne bi prošlo ni u jednoj našoj školi. Pravobraniteljica za djecu imala bi pune ruke papira punih pritužbi i posla preko glave. Naši učenici rijetko čiste i u vlastitim domovima, a gdje da bi čistili školu. A točnost? Kod nas je ‘normalno’ zakasniti. Ljudi te čudno gledaju ako dođeš na vrijeme ili prije vremena. Vještina kašnjenja kod nas se stječe od malih nogu i razvija do mirovine.

Učenici su čistači

Nadovezano na kaznu čišćenje zbog kašnjenja, u japanskim školama spremači zapravo nisu potrebni. Naime, učenici u Japanu preuzimaju odgovornost čišćenja i čiste učionice, sanitarne prostorije i hodnike. U njihovu dužnost također je uključeno brisanje prašine, školske ploče i slično.

Kao što rekosmo – kod nas to ne bi prošlo. Roditelji su se bunili i zbog eko patrola koje su se sastojale od toga da učenici obilaze okoliš škole i čiste nabacano smeće. Baš bi bilo zanimljivo vidjeti reakciju roditelja da im dijete dođe doma i kaže kako je ono na redu za čistiti školski WC cijeli tjedan. Naši učenici uglavnom vrište ‘Nisam ja bacio’ ako ga zamoliš da pokupi papirić ispod svoje klupe.

Prehrana

Učenici jedu u svojim učionicama, istim onima koje su sami počistili. Imaju svoj pribor koji nakon jela sami operu. Nije dozvoljeno bacanje hrane, tako da moraju pojesti sve iz tanjura. Nema majci frktanja nosićima i kmečanja ‘Ja to ne voooolim’. Naši klinci jedu biranu hranu, ako nešto ne žele jesti svi se oko njih uzvrpolje da nađu što će siroto gladno dijete htjeti pojesti. Kaže jedna uzrečica da još nitko nije umro od gladi kraj punog stola. Mi smo svoju dječicu razmazili udovoljavajući svim, pa i prehrambenim hirovima.

Mobiteli

Učenici u Japanu smiju koristiti telefone samo na parkiralištu, ulazu u školu, na odmorima i poslije škole. Nema zvrndanja poslije svakog sata s pitanjem zabrinute mame koliko je mišek mali dobio iz matematike, je li jeo na užini, je li mu hladno, je li piškio i slično. A nema ni igranja igrica pod odmorima.

Praznici

Ljetni praznici u Japanu traju pet do šest tjedana, od 20. srpnja do kraja kolovoza. Apsolutno dovoljno. Kod nas ‘nama svaka dlaka smeta’ – zimi nam je prehladno za ići u školu, ljeti nam je prevruće, u jesen i proljeće pada voda s neba pa trebaju djeca ići autima u školu i tako to. Živio razlog, kad ga tražiš nije ga teško naći.

Poštovanje prema starijima

Japanska djeca obavezno pozdravljaju starije u znak poštovanja. I to ne bilo kako. Japanski učenici pozdravljaju svoje učitelje klanjajući im se prije i poslije nastave. Poštivanje starijih se očekuje od učenika jer im stariji pružaju obrazovanje.
Nema teoretske šanse da bi se nešto slično sprovodilo u našim školama. Naši su učitelji sretni ako učenik promrmlja nešto slično pozdravu u prolazu, dobro je dok ne okrene glavu od učitelja i ne pravi se da ga ne vidi.

Izgled učenika

Djevojčicama i djevojkama nije dozvoljeno bojanje kose, nošenje šarenih umetaka u kosi i da imaju šiške duže od dužine obrva. Također, učenice se ne smiju šminkati, nositi leće u boji, lakirati nokte ili čak čupati obrve.

U japanskim se školama nose uniforme. Uniforme nije dozvoljeno mijenjati, dotjerivati ili ukrašavati bilo kakvim umetcima. Uniforme se nose i održavaju točno prema uputama, čak i kada završi nastava. Učeničke jakne ili puloveri moraju biti tamne boje: smeđe, crne ili sive. Učenicima nije dozvoljeno nošenje bilo kakvog nakita.

Ova bi pravila izazvala revoluciju u našim školama. Naše tinejdžerice već u šestom razredu dolaze diskretno našminkane u školu, s maskarom ili tušem na očima. Mame svojim djevojčicama ‘iz fore’ lakiraju noktiće već od prvog razreda. O tome da se međusobno natječu u odjeći ni nećemo. Zadnji je modni hit po našim školama majice koje imaju na sebi neki ukras od šljokica koji mijenja boju kad prijeđeš rukom preko tih šljokica. Djevojčice u tim majicama sliče na božićna drvca, a učitelji moraju nositi sunčane naočale da ih ne zaslijepi svjetlucanje učeničkih majica.

Srećom je štakorski repić izašao iz mode, naime prije nekoliko godina bilo je IN da se dječaci uredno ošišaju ali im ostane pramenčić kose nalik repu štakora. Inače, postići da dugokose djevojčice imaju uredne frizure i svezanu kosu da im ne smeta u razredu je uspjeh vrijedan zavisti.

Gdje smo mi, a gdje je Japan

Daleko smo mi od Japana. Ne samo geografski. Podaci korišteni u tekstu objavljeni su na jednom prosvjetarskom portalu, onako, čisto za titranje po živcima našim podcijenjenim i degradiranim učiteljima. Sreća da u tekstu nije spomenuto kolika je plaća japanskih učitelja. To bi bila tona soli na ranu.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije