Odlazak mladih u inozemstvo česta je tema, naročito u posljednje vrijeme. U toj je statistici i ime 25-godišnje Karoline Martan koja je prije gotovo dvije godine, sasvim iznenada, otputovala u Dansku, točnije u Kopenhagen.
Karolina je usporedno s obavezama na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, radila brojne studentske poslove, a prilikom pisanja diplomskog rada sasvim slučajno pružila se prilika za odlazak u Dansku.
– Jedan od najdužih i najdražih poslova tijekom fakulteta bio je čuvanje djece, tako da sam na internetu objavila kako tražim takav posao. Pišući diplomski rad zaboravila sam već na taj oglas, no par tjedana kasnije javila mi se gospođa iz Danske kojoj se dopao moj životopis i koja me pozvala da dođem raditi kod njih. Nakon upoznavanja putem Skypea prihvatila sam ponudu – ispričala je Karolina te dodala kako je oduvijek željela putovati i upoznavati nove ljude.
Razlike između života u Danskoj i Hrvatskoj
U svega mjesec dana spakirala je kofere i doputovala u ‘prekrasan, veliki grad na vodi’, opisuje Karolina.
– U početku je sve bilo drugačije od onog na što sam bila naviknuta. Počnimo od toga kako je ovdje bicikl glavno prijevozno sredstvo. U prometu, između ostalog, sudjeluju i romobili, monocikli, ležeći bicikli, turisti na Segwayima. Oh, i bicikli na 3 kotača, sa ogromnim košarama gdje se prevozi sve, od djece i odraslih, do građevinskog materijala!
Karolina se, dodaje, morala naviknuti i na velik broj semafora koji postoje posebno za automobile, bicikliste, pješake, a ponegdje i za autobuse.
– U početku sam većinu vremena provela hodajući kraj bicikla. Upoznavajući grad, te uz malo hrabrosti, shvatiš da gotovo svi sudionici u prometu prate prometna pravila i da je sudjelovanje u prometu sasvim jednostavno i sigurno, neovisno o prijevoznom sredstvu.
Nedavna istraživanja, prepričava Karolina, pokazala su da u Danskoj ima više bicikala nego automobila, što je, kaže, jasno čim izađeš iz kuće.
Osim prometa navela je još neke razlike između Danske i Hrvatske.
– Još jedna velika razlika u usporedbi s Hrvatskom je dostupnost hrane i kućanskih potrepština. Primjerice, ovdje nema žutog, mekanog, četveroslojnog toaletnog papira, već je u ponudi samo sivi dvoslojni i obični bijeli troslojni. Platiš duplo više nego kod nas, ali si sretan kako si dobro prošao.
Karolina je ovim primjerom slikovito opisala ponudu proizvoda u supermarketima koja je u Kopenhagenu, kaže, podosta reducirana.
– Osim toga, ovdje svi kao da su opsjednuti ekološkom hranom, pa tako skoro svaki proizvod ima svoju ekološku inačicu, za koju moraš biti spreman platiti skoro dvostruko više. Ipak, ne bih rekla da je puno skuplje kupovati ovdje nego u Hrvatskoj. Jedina razlika je da nemaš puno izbora i za istu cijenu dobiješ nešto lošiju kvalitetu, bar se meni tako čini.
Slično je, nastavlja, i u trgovinama s odjećom.
– Cijene odjeće se kreću kao i u Hrvatskoj. Isti brendovi koštaju jednako, samo što je ponuda puno manja i nema toliko ženstvenih komada odjeće i obuće kao u Hrvatskoj. Vjerojatno zato Dankinje ni ne izgledaju tako elegantno kao Hrvatice. Uočila sam i da Dankinje često nose suknje, ali nikad neće obući prozirne hulahopke, već uvijek crne. Muškarci su totalna suprotnost. Oni su uvijek fino obučeni, uvijek uredni i u top formi.
‘Životni standard je ovdje odličan!’
Karolina navedene razlike ne smatra lošima, a kaže kako se lako naviknuti na životni standard u Danskoj.
– Školstvo i zdravstvo su besplatni, točnije, financiraju se iz poreza koji su visoki – čak i do 60 posto bruto plaće! Zvuči strašno, no ovdje su plaće dovoljno visoke tako da, i kad se odbije taj porez, ostane ti i više nego dovoljno.
– Danske tvrtke su san svakog radnika. Puno radno vrijeme iznosi 37 sati tjedno, a gotovo je nezamislivo da posao nosiš kući ili da ostaješ duže na poslu. Osim toga, nitko se ne boji za svoju plaću jer o tome se brinu sindikati koji efikasno štite prava radnika. Što se tiče školovanja, svi redovni studenti primaju stipendiju u iznosu od 5.000 kuna, pod uvjetom da rade minimalno 10 sati tjedno.
Ova mlada djevojka relativno je brzo ‘pohvatala’ kako sustav funkcionira, no čim je stigla u Kopenhagen, upisala je školu danskog jezika.
– Nastava je, kao i za ostale učenike i studente, besplatna. Nikad se prije nisam susrela s danskim, no ovdje baš svi pričaju engleski. Tako sam ispočetka sa svima komunicirala na engleskom, a moram priznati još i sad kad sam u žurbi, brzo ispričam na engleskom, iako bih mogla i na danskom. Danski je mješavina engleskog i njemačkog, uz neke razlike – kazala je i dodala kako se trenutno priprema za završni ispit koji je na nacionalnoj razini te je jedan od uvjeta za dobivanje državljanstva.
U toj je školi, osim jezika, stekla i brojna prijateljstva.
– Prijatelje sam skoro sve upoznala u školi danskog u kojoj provodim mnogo vremena. Jako sam sretna što sam upoznala toliko divnih ljudi sa svih strana svijeta. Upravo to što sam naučila o njima i od njih, istaknula bih kao najveću vrijednost.
Priznaje kako je teško kad si sam daleko od svih, no to te nauči da cijeniš ljude u svojoj blizini.
– Naravno da mi nedostaju dragi prijatelji iz Hrvatske i obitelj, ali čovjek se navikne. Srećom, današnja tehnologija nam omogućuje da se i vidimo i čujemo kad god poželimo.
Naći smještaj prava je lutrija
Osim brojnih prijateljstava, Karolini je velika potpora i momak koji tamo studira, zbog čega ima sreću s pronalaskom smještaja.
– Nekretnine u Danskoj su jako skupe, pogotovo u Kopenhagenu, ali to nije jedini problem. Ovdje je ponuda nekretnina daleko manja od potražnje, pa tako da bi uopće kupio ili unajmio nešto, najprije moraš biti na listi čekanja. Prosječna cijena unajmljivanja jedne sobe u zajedničkom kućanstvu iznosi 4.000 do 5.000 kuna, a za jednosoban stan mnogi parovi plaćaju i više od 10.000 kuna – opisala je.
– Moja stambena situacija je nešto bolja, s obzirom da mi dečko studira, pa imamo pravo na studentski smještaj. No ovo nema nikakve veze s onim što se naziva studentskim smještajem u Hrvatskoj. Naime, ‘studentski’ ovdje samo naznačava da nitko osim studenata (i njihovih partnera) nema pravo najma koji je, u tom slučaju, nešto jeftiniji od standardnog. Imali smo sreće pa smo unajmili kuću od 50 metara kvadratnih, s velikom kuhinjom, dnevnom sobom, spavaćom sobom, kupaonom, hodnikom i velikim dvorištem. Naravno, taj luksuz za prihvatljivu cijenu opravdava i činjenica da ne živimo u centru, već na periferiji grada, što nam i ne predstavlja neki problem.
Iako dosta vremena radi i(li) uči, Karolina pronađe vremena i za zabavu te brojne aktivnosti koje pruža taj grad.
– Grad uistinu živi, a ima svega što ti srce poželi. Od kolektivnog rolanja kad se više od 2000 ljudi rola gradom, pa sve do organiziranih partyja prije jutarnje smjene.
Karolina svakome preporučuje barem turistički posjet u tu zemlju gdje je, kaže, život uistinu ugodan.
– Presretna sam jer sam, barem zasad, svoje mjesto pronašla ovdje u Kopenhagenu – kazala je.
Na pitanje razmišlja li o povratku u Hrvatsku, jasno odgovara: ‘U Hrvatsku se ne bih vratila živjeti za stalno, ali bih voljela češće ići u posjetu’.
