Dnevnik učiteljice
Dragi dnevniče. Jutros kad sam se probudila pretrnula sam od straha kad sam vidjela da pada kiša. Zna se što kišno jutro donosi. Trebam krenuti na posao u školu barem petnaest minuta ranije. Stanujem na udaljenosti nekoliko kilometara od škole pa sam prisiljena ići na posao automobilom. Mnogo kolega i kolegica iz škole stanuju daleko. I svi dolazimo automobilima. I jako se bojimo kiše. Uvijek se za kišna i snježna vremena ponavlja isti scenarij pred školom. Na brzinu sam se spremila i krenula na posao.
Približavajući se školi, vidjela sam da je moj strah bio opravdan. U uskim uličicama oko škole stvorila se gužva. Roditelji su dovezli svoje prinčeve i princeze u školu. Nastao je prometni kolaps dostojan avenije nekog velegrada u vrijeme odlaska s posla. Jedna mama stala je pred ulazom u školsko dvorište, upalila sva četiri žmigavca i polako vadila dijete iz auta (dijete je bilo odjeveno u kabanicu, u gumenim čizmama, sve gledah – možda joj auto prokišnjava).
Mama je zatim otvorila prtljažnik, uzela torbu, dala djetetu kišobran, ostavila auto i pratila dijete 50 metara do ulaza u školu. Malac je bio opremljen kao da ide na monsunske kiše, a ne pješice 50 metara. Iza maminog auta stvorila se solidna kolona nervoznih roditelja koji nisu mogli iskrcati dijete 70 metara od škole gdje su zastali, i oni su htjeli stali bliže.
Gledala sam, čekala, zatvorena u toj koloni i onemogućena da se dočepam svojeg radnog mjesta na vrijeme, razmišljala zabrinuto jesu li današnja djeca napravljena od posebno osjetljive materije, kao stisnut će se ako ih koja kap kiše dohvati, rastopit će se ako se malčice namoče. I mislih si… zašto mene i moje prijatelje naši roditelji nisu tako pakirali u školu?
Zašto sam morala sama samcata nositi sa svojih tadašnjih jadnih 20 kg težine još težu torbu od današnjih, vrećicu s papučama i opremom za Tjelesni i to sve skupa s kišobranom? Kakva kabanica, kakve gumene čizme. Zar me tata i mama nisu voljeli? Imam li danas zbog toga kakve traume? Zašto je moj sin nakon dva tjedna prvog razreda rekao da će umrijeti od srama ako ga netko bude pratio do škole i dočekivao, a stanuje 10 minuta hoda do škole? Jesam li bila loša mater? Jesam li zanemarivala svoje dijete?
Sjedih tako zaglavljena u koloni pred školom, u kišno jutro, nervozno pogledavajući na sat na kojem su se kazaljke pomicale brže od kolone automobila roditelja. Misao mi je bila, o dragi dnevniče, kako ću zakasniti na posao, kako sam možda trebala četiri kilometra do posla ipak doći pješice da ne smetam roditeljima koji stanuju dvije ulice dalje. Pekla me savjest.
U tim mislima spazih kako neki roditelji, oni smjelili i bezobrazniji, hladno previde znak zabrane ulaska autom u školsko dvorište i zaletavaju se uskim prolazom do dvorišta, tjerajući djecu da se zalijepe za zid i ogradu kako ne bi bili pregaženi. Nije li se koji učenik maknuo dovoljno brzo, drski roditelj su trubili. ‘Mičite se, ide princ / princeza’.
I piče oni autom, smetaju i meni i ostalim učiteljima koji se grčevito pokušavaju domoći svojeg parkinga i svojeg radnog mjesta, voze dijete pred sam ulaz u školu i trče s njim pod kišobranom metar i pol do ulaza, ljute se na upozorenja da je roditeljima zabranjen ulaz autima u školsko dvorište: ‘Kakoooo??? Pa zar ne vidite da pada kišaaaaa???!!!’
O da, vidjeh da pada kiša. Vidjela su i djeca da pada kiša. Ona djeca koja su došla pješice, s kišobranima, sama, ona djeca koja su pokušavala sačuvati živu glavu da ih neki od roditelja s autima u dvorištu škole ne pregaze.
Dragi dnevniče, nadam se da neće puno kiše padati do kraja školske godine.
Nije lako bubamarcu
Dragi dnevniče. Danas smo pisali jedan listić iz Hrvatskog jezika. Volim ispraviti i pregledati sve što moji učenici rade, tako imam bolji uvid u njihov napredak. Znaš, dnevniče, jako sam se nasmijala danas nekim odgovorima. Bilo je pitanje: Znaš li drugi naziv za bubamaru? Štef je napisao: Znam. Marica je napisala: BubaMarko. Ivica je napisao: kukac. Zamisli dnevniče, nitko se nije sjetio da smo spominjali božju ovčicu. Marica je vjerojatno mislila da ju pitaju za BubaMarinog dečka, a Štef nije smatrao potrebnim dalje mi objašnjavati.
Matematika i ostali predmeti
Imali smo i vježbu iz matematike. Pitanje je bilo kako nazivamo znak kod dijeljenja. Perica je napisao: dvotočka. Pa u redu, jesu to dvije točke, ali…
Dragi moj dnevniče. Provjeravala sam danas i gradivo iz Prirode i društva. Nevjerojatno kako ta djeca ne uče. Pitala sam Martu tri pitanja s prethodnog sata, ono što smo zapisali u bilježnice. Marta nije otvorila usta. Blijedo me je gledala, pogledom punim upitnika, tako da sam prvo provjerila je li Marta uopće bila u školi tog dana (jest).
Zatim sam provjerila u Martinoj bilježnici je li prepisala s ploče ono što ju pitam (jest). Vidjeh, dijete sve ima, sve piše, bila je u školi i pitah je zašto nije učila. Dnevniče, Martin odgovor je bio šokantan. Rekla je: Nisam znala da trebam učiti. Kad mi nije srdašce stalo! Znaš, dnevniče, nije zapravo Marta kriva. Znaš li tko je kriv? Kriv je Vremenik pisanih provjera.
Od kad njega imamo, moji učenici više ne uče redovito. Štrebaju nekoliko dana pred ispit zapisan u Vremeniku, nabubaju napamet, napišu ispit, a onda im sve ispari iz glave bez tragova da je ikada išta bilo naučeno. Uopće ne doživljavaju školu kao mjesto gdje treba svakodnevno učiti.
Dnevniče, ovo ti moram reći. Na primanje roditelja došla mi je Mirkova mama. Žali se da sam ‘krivo pitala’ Mirka. Oni doma nisu učili tako kako sam ja njega pitala i on je kod kuće sve znao. Kako je mogao dobiti trojku? Sigurno ne volim njezino dijete kad se tako ponašam. Zamolila sam ju da mi ubuduće dostavi pitanja po kojima trebam pitati Mirka. Otišla je kući poluzadovoljna. Nisam ponudila da sastavi i ispit umjesto mene.
Dragi dnevniče. Na ploči je pisalo: Umjesto grickalica zdravije je jesti sjemenke. Davor je prepisao u bilježnicu: Umjesto grickalica moramo jesti snjeguljice. Mišek mali. Vjerojatno je željan sladoleda. Ili trenutno čita Snjeguljicu.
Pod odmorom mi je kolegica iz hrvatskog jezika ispričala svoj doživljaj. Kaže da joj je jedan mali krenuo nabrajati padeže: Prdeži su…
Laku noć
Eh, dnevniče moj, takav je danas bio radni dan. Laku noć. Nadam se da sutra neće padati kiša.
