Varaždinac Denis Vlašić zaljubljenik je u prirodu, bicikl, fotografiju i – vlakove. Vjerojatno i u još mnoge druge stvari, ali za potrebe ove priče zadržat ćemo se na nabrojanome. Još preciznije, na fotografiji i vlakovima.
U svojim putešestvijama Vlašić redovito nosi fotoaparat sa sobom. Ono što je teško ne uočiti na njegovim fotografijama je učestali motiv vlaka na njima. Fascinacija vlakovima očigledna je.
– Ljubav prema vlakovima rodila se spontano, živeći uz prugu i koristeći maštu. Jer ranih devedesetih tehnologija još nije prevladala. Za nas klince vladala je određena autonomija kad si uz prugu, jer tamo obično nije bilo odraslih, a zaraslo grmlje dopustilo nam je da se vješto skrivamo, pravimo kućice i zapalimo vatru. Prve mlečece ispekli smo upravo uz prugu ispod nadvožnjaka – objašnjava nam Vlašić porijeklo svoje fascinacije ovim prijevoznim sredstvom.
Prisjeća se kako ih je, kao djecu, tek koja minuta dijelila od totalno drugačijeg svijeta.
– Drugačijeg svijeta u kojem su napušteni vlakovi bili vrhunska igrališta za jedan mladi um koji odrasta na lošim akcijskim filmovima i prenapuhanim ratnim štorijama odraslih. Bilo je tu zanimljivih igara kao što su hodanje po tračnicama, lov na sljepiće, gađanje iz pračke… Naravno, bilo je i puno destrukcije, što pripisujem tadašnjoj okolini koja je bila izrazito gruba u jednoj ratom pogođenoj tranzicijskoj zemlji.
Ni tinejđerski dani, kaže Vlašić, nisu mogli proći bez vlakova i bez pruge.
– Ondašnjoj generaciji su se često prva cigareta ili prvi poljubac dogodili upravo tamo. Iako nismo imali love, znali smo sjesti u vlak pa nas je kondukter na prvoj stanici izbacio van, a mi bismo sretni hodali do doma jer je za nas to bila velika spačka i putovanje. Nekad sam te godine smatrao potrošenima, no danas mi je izrazito drago kad ih se sjetim, jer imamo stotine odličnih priča koje novim generacijama zvuče nadrealno, a nama su bile gotovo svakodnevne.
Danas svoju ljubav prema vlakovima pretače u fotografije. No također prati i što se događa sa željezničkim prometom u svijetu, a što kod nas.
– Iako se u svijetu cestovni promet uspješno pokušava prebaciti na željeznicu, kod nas to nije slučaj. Linije se ukidaju, a infrastruktura je stara i onemoćala. Ako ste malo putovali svijetom, slobodno možete reći da se stupanj razvijenosti neke zemlje mjeri upravo po željezničkoj infrastrukturi – nezadovoljan je Vlašić što Hrvatska u tome području uvelike zaostaje.
Njemu ostaje tek obnoviti dijelić sjećanja fotografiranjem. A u tim radovima itekako je vidljivo da iza njih stoji autor kojem željeznica nije tek jedan od oblika javnog prijevoza, već nešto mnogo više.
– Fotografije vlakova svojevrsni su hommage prošlosti i ogledalo budućnosti društva u kojem živimo. Činjenica je da se danas dječja zanimacija skroz promjenila, jer mladi za dobar sadržaj praktički ne trebaju ni izaći iz kuće. To je u redu s obzirom na napredak, no pogrešnim smatram prezabrinutost roditelja koji su djetinjstvo provodili klošareći po livadama, a danas ne mogu zamisliti da im dijete u školu ide pješke – zaključuje u svom stilu Denis Vlašić.
