Post festum
Nemoguće je započeti pisanje bez još jednog osvrta na prošlu kolumnu i ‘test’ o danima u tjednu iz prvog razreda. Prvo, i čuveni Bloger Krule osvrnuo se, svojim osebujnim stilom, na taj ‘test’ i napisao kako je nekad sve bilo drugačije, kako su učitelji biti ti, a ne roditelji, koji su odlučivali, što i koliko djeca mogu i moraju znati i kako su nekad djeca u trećem razredu uz latinicu učila i ćirilicu i nitko se nije bunio niti imao traume kasnije u životu. Roditelji su radili i bavili se svojim poslom, djeca su išla u školu i učila, a učitelji su bili učitelji bez roditeljskog petljanja u njihov posao.
Drugo, u međuvremenu, od prošle kolumne do danas, isplivalo je na površinu što je zapravo taj čuveni ‘test’. To su zadatci iz zbirke dodatnih zadataka za Prirodu i društvo u prvom razredu osnovne škole, godina izdanja 2007. Autore i izdavačku kuću nećemo navoditi. Čudno da se već deset godina nije digla hajka na te zadatke, budući da su u uporabi toliko dugo.
Treće, komentar jedne osobe na priču o ‘testu’ u kojem se mrtva hladna izjašnjava (c/p): ‘.I za kraj,,nemoj se ni truditi mi napisati nešto tipa:javila mi polupismena ili nauči se pisati!!!!Da me to zanimalo završila bi škole određene,a ti?!’ (nisam ni zarez ni slovo promijenila časna riječ, čistopisni copy / paste uradih) znakovito govori kakav tip ljudi sebi daje za pravo kritizirati učitelje. (Mala digresija: osobu ne poznajem, njezino ‘intimno’ obraćanje s ‘ti’ samo pokazuje stupanj em naobrazbe em kulture) .
Kako se školuju budući političari
No, ostavimo se napokon ‘testa’, ima i drugih tema. U školi i oko škole barem nikad nije dosadno.
Kolike ovlasti imaju prosvjetari i kakvo je (i zašto je) ovakvo stanje u društvu govori i primjer zbunjenosti i nemoći učitelja kad se dogodi incident koji nije striktno opisan u Pravilniku o pedagoškim mjerama. Učitelji i pedagoške službe su podijeljenih mišljenja, Pravilnik je nejasan, dakle, što god napravili – neće biti /dovoljno/ dobro.
Što, recimo, učitelji mogu učiniti ako skupina učenika neovlašteno uđe u učionicu, koja je trebala biti zaključana no zbog specifičnih okolnosti nije bila, zatim bez imalo srama ili griže savjesti krenu kopati po stolu učitelja, uzmu sa stola napisane ispite i krenu ih prepravljati, dakle krivotvoriti? Lome se koplja oko toga treba li toj djeci dati strogi ukor, koji će ih, definitivno, pogoditi koliko i podatci o godišnjem prinosu riže u Sečuanu, ili ipak nedjelo nije za tako ‘strogu’ kaznu. Treba li poništiti ispit i pisati novi (i tako indirektno kazniti učenike koji nisu sudjelovali u nedjelu, ispast će kolateralne žrtve)?
Što god učitelji i stručna služba napravili, naći će se neki roditelj koji ‘bi završio neke škole da ga je pismenost zanimala’ i dići dreku, dati ‘slučaj’ u žutožedne medije (zna se koja je najgora prijetnja u današnje vrijeme: ‘Dat ću te u novine!’.) koji će zatim optužiti prosvjetare da maltertiraju nevinu dječicu i da djeca, naravno, nisu kriva.
Zapravo je učitelj kriv jer: nije zaključao učionicu, nije uzeo ispite sa sobom (pa makar išao i na WC), dozvolio je učenicima pisati olovkom što kasnije olakšava krivotvorenje. Da, definitivno je učiteljev propust. Djeci proričemo sjajnu karijeru u politici, a inicijatoru cijelog čina ministarsku fotelju.
I mama ide u školu
Osim što se neki roditelji pred školom prije nastave opraštaju s djetetom kao da ono ide u rat ili rudnik (‘Sretno!’ mah mah cmok mah mah cmok), drugi dovoze djecu autima do škole koja je udaljena tri ugla od mjesta stanovanja i to pred sam ulaz u školu (vjerojatno bi ušli autom i do učionice da mogu), postoje i roditelji koji dođu direktno u učionicu, sjednu s djetetom u klupu i ne daju se van. Nije ovdje riječ o specifičnim situacijama (bolesno dijete, dijete s posebnim potrebama i slično), radi se o objašnjenju: dijete (ili ipak roditelj???) ima strah od odvajanja.
Časna riječ. Slučaj iz prakse. Što učiniti? Zvati školskog psihologa, pedagoga pa nek’ oni rješavaju problem? Što ako škola nema tu stručnu službu, ako je mala područna škola? Koga može učitelj pozvati u pomoć da objasni mami da mora napustiti učionicu? Mama se ne da iz razreda. Takav roditelj neopisivo šteti svojem vlastitom djetetu, a ujedno i krši pravo ostalih učenika na privatnost. Pa što je mama radila 7 godina do polaska u školu? Neki nadobudni roditelji misle da moraju djecu naučiti čitati i pisati prije škole, ali im ni na kraj pameti nije da dijete trebaju naučiti na određenu dozu samostalnosti, naviknuti ih na razdvojenost, utuviti im da je škola njihov posao i obveza. Ne. Radije nauče dijete ono što je posao učitelja, a zatim sjede na hodniku za vrijeme nastave ili dolaze pod velikim odmorom nahraniti dijete (ponavljam: ne pričamo o invalidnom ili bolesnom djetetu) ili ga odvesti na WC.
Zatim poslije škole čekaju u čoporima ispred škole, (čekajući usput ogovaraju učitelje i nemoguć nastavni program koji dječica ne mogu svladati) a sve kako bi djetetu nosili ‘pretešku’ torbu. Ruku na srce, zaista su nekoj djeci torbe užasno teške. Ali nisu svoj djeci torbe užasno teške. Ima učitelja koji većinu radnih knjiga ili pribora koji djeci ne treba kod kuće, ostavljaju u školi. Ali, ako roditelj kupi djetetu pernicu kojom možeš nekog ubiti koliko je velika i teška, ako kupi torbu koja prazna teži oko 3 kg, onda nije učitelj kriv što su neke torbe zaista preteške.
Mame pišu i zadaće
Česti su slučajevi da mama napiše umjesto djeteta zadaću i zapovijedi djetetu da mora reći učiteljici da je ono samo napisalo zadaću. Ono, učiteljica je ćorava i pojednostavljena pa neće skužiti tko je zapravo pisao zadaću. Iako je mamin i djetetov rukopis nebo i zemlja, siroto dijete upućeno od mame uporno uvjerava učiteljicu da je ono samo napisalo zadaću. Jadno dijete. Naravno da će ga učitelj uhvatiti u laži. Maminoj laži. Kome dati opomenu? Mami, naravno!
Sve će to vojska popraviti
Nakon najave o uvođenju ‘light’ vojnog roka, anketirani građani podržavaju ideju razlozima: ‘naša djeca bi se naučila disciplini, pospremanju kreveta, čišćenju zahoda i hodnika, naučila bi se bespogovornom slušanju autoriteta, naučila bi se tome da slušaju bez prigovaranja, bez razmišljanja i da bez previše onih – zašto? Ili, zašto ja? – nešto moraju učiniti makar zapovijed i nemala nikakve logike…’ (copy / paste s portala glasgrada.hr). Stvarno? Za sve to je potrebna vojska? A ne roditeljski odgoj? Tko zna, možda će koja mama ići sa svojim mišekom u vojsku spremati mu krevet.
Besposleni pop…
Što se to događa s društvom? Zašto pojedini roditelji žele od svoje djece pokraj zdravih ruku i nogu, pokraj beskrajne dječje mašte i pameti, napraviti invalide ovisne o mamici? Definitivno treba što hitnije otvoriti što više radnih mjesta pa takvi roditelji neće imati vremena maltretirati dijete. Jer će imati posla. Ne kaže ona stara uzalud: ‘Besposleni pop i jariće krsti’.
PS
Autorica ovih redaka ima najdivnije učenike, a ti učenici najdivnije roditelje na svijetu. Navedena iskustva u tekstu su iz kazivanja kolega širom Lijepe naše.
