Majko mila, kako bi dosadan bio ovaj svijet kada bismo svi bili isti. Zamislite da svi jednako izgledamo, da se svi jednako odijevamo, da svi imamo iste frizure, da svi isto mislimo…
No neće ova kolumna biti posvećena ponovno isplivanoj sjevernokorejskoj ideji uniformiranja učenika i njihova ukalupljivanja u šablonu.
O uniformama sam u ovoj kolumni pisala prije točno godinu dana, ovoga puta priča ide u drugom smjeru.
Inkluzija
Unatrag desetakak godina u redovne škole upisuju se i učenici s teškoćama u razvoju. Uz taj proces vezuju se dvije riječi – inkluzija i integracija – i mnogi nisu načisto što koja riječ znači, odnosno što se pod kojim pojmom podrazumijeva.
Google zna sve pa smo njega i konzultirali. Google kaže:
Integracija je uključivanje djece s manjim teškoćama u redovni sustav odgoja i obrazovanja, a inkluzija je proces kojim u isto okruženje stavljamo djecu iste kronološke dobi sa i bez posebnih potreba radi njihove zajedničke igre, druženja i učenja. (Izvor: www. http://zadar-21.hr – Udruga za Down sindrom Zadarske županije).
Citiram: ‘Inkluzivna škola je mjesto gdje svatko pripada, svatko je prihvaćen, podržava i biva podržavan od strane svojih vršnjaka i drugih članova školske zajednice kako bi se izašlo u susret njegovim obrazovnim potrebama.’ (Stainback & Stainback, 1990.)
Integracija
Dok je značenje inkluzije ‘uključenje, uključivanje, obuhvaćanje, sadržavanje u sebi, uračunavanje u, podrazumijevanje’, integracija je pak ‘dopunjavanje nečega onim što mu je bitno’.
Integracija se temelji na medicinskom modelu u poimanju poteškoća prema kojem se učenik vidi kao problem, a da bi se uklopio u redovan razred mora se mijenjati.
Suprotno ovakvom poimanju je obrazovna inkluzija, koja se temelji na socijalnom modelu u poimanju poteškoća, i u okviru koje se više gleda na obrazovni sustav kao problem negoli na učenika.
Ovdje se, dakle, radi na mijenjanju, odnosno prilagođavanju sustava kako bi se izašlo u susret individualnim potrebama svih učenika. (Haris Cerić, Definiranje inkluzivnog obrazovanja).
Što kada u razred dođe ‘drugačije’ dijete?
Učitelji se redovno educiraju kako raditi s učenikom koji ima teškoće u razvoju. Pomažu im i stručne službe (logopedi, pedagozi, psiholozi, rehabilitatori i drugi).
Unatrag nekoliko godina djeca s teškoćama dobila su i asistente u nastavi. Društvo postaje humanije prema djeci koja su, eto, ‘drugačija’.
Prije tridesetak i više godina djeca s cerebralnom paralizom, s Downovim sindromom, s autizmom i djeca s drugim poteškoćama po automatizmu su se upisivala u takozvane ‘specijalne škole’.
Tada su se i te škole tako nazivale. Danas je, srećom, drugačije, svima pružamo jednaku startnu poziciju. Društvo napreduje.
Kako to vide učenici?
Ali što ćemo s učenicima? Djeca različito reagiraju na svoje vršnjake koji nisu kao oni. Većini ne predstavlja problem suučenik u invalidskim kolicima ili suučenik s Down sindromom.
Ali neki učenici, koji se nisu prije imali prilike družiti s takvom djecom, pomalo zaziru od njih. Srećom, to zaziranje kratko traje, samo dok ih ne upoznaju.
Nešto više se može naći problema u prihvaćanju učenika s autizmom, ali to i jest glavna karakteristika tog poremećaja – slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija. Zato je inkluzija takve djece važna.
Svrha inkluzije
Svako dijete zaslužuje jednake mogućnosti, jednaku startnu poziciju. Uloga učitelja u senzibiliziranju svojih učenika da prihvate suučenika s teškoćom je velika. Navest ću jedan primjer iz prakse.
U školu je upisan učenik s Downovim sindromom. Stariji učenici su ga primijetili i čudno ga pogledavaju. Što radi učiteljica? Pusti djeci hrvatski dokumentarni film ‘Djeca ljubavi’, koji govori o djeci s Downovim sindromom i ostavi učenike da odgledaju film bez komentara.
Nakon pola sata filma, koji su djeca odgledala bez da su trepnula, učiteljica postavlja samo jedno pitanje: ‘Djeco, što ste iz ovog filma naučili?’.
Odgovor koji je učiteljica dobila bio je fantastičan. Jedna djevojčica je ustala i rekla: ‘Naučili smo da ne smijemo odbacivati djecu koja su drugačija od nas.’ E, to je i svrha inkluzije.
Google i skeptični Tome
Zašto pišem o učenicima s teškoćama i inkluziji? Ako se u razredu nalazi učenik s izrazitim teškoćama, kojem učitelj treba posvećivati više pozornosti, ponekad se mogu naći roditelji koji ne gledaju blagonaklono na to da njihovo dijete ide u razred ‘gdje će biti zapostavljeno zbog tamo nekog kojem je mjesto zna-se-gdje’.
Neznanje rađa strah i predrasude. Zato je važno da učitelji koji u razredu imaju dijete s teškoćom ne obrazuju samo svoje učenike, već i njihove roditelje.
Živimo u dvadeset prvom stoljeću. Zaista je vrijeme da se oslobodimo srednjevjekovnih predrasuda. Zato, svima kojima nešto nije jasno, dobri stari Google stoji na raspolaganju za brzo i efikasno informiranje. Skeptični Tome mogu naći sve podatke o teškoćama koje ih muče.
Biseri iz knjižnice
Googlajući tako, naletjeh i na popis učeničkih bisera iz knjižnica, bisera koji se izlegnu iz jaja smotanosti i čitanja popisa lektire bez razumijevanja.
Vjerojatno je jako zabavno u knjižnici kad dođe učenik i pita: ‘Knjižničarko, znate li gdje je Grga Cvrčak?’ (Ratko Zvrko: ‘Grga Čvarak’).
Pa dalje: ‘Oprostite, imate li onu knjigu o čovjeku na otoku?’.
Kušanov ‘Koko u Parizu’ je tako postao ‘Kokoš u Parizu’, Ivana Brlić Mažuranić je napisala ‘Rogača’ i ‘Čudovišne zgode šegrta Hlapića’, Grički top je postao Grčki to.
Nađu se tu još neki novokomponirani naslovi knjiga: ‘Ljubavni slučaj mačke Jo’, ‘Halo djeco, laku noć’, ‘200 milja pod morem’, ‘Poštarska banka’, ‘Sretan čvarak’ (‘Sretni cvrčak’), ‘Družba Pere Kružice’, a u moru tih naslova iz smotanih dječjih usta ipak je najjači ‘Sudoku hoće živjeti’.
Vjerujem da bi školski knjižničari mogli nastaviti popis s još mnogo primjera sa čime se sve susreću. Sigurno im nikako nije dosadno u knjižnicama.
Malo čitanja s razumijevanjem ne bi bilo na odmet. Ni djeci, ali ni odraslima.
