S Velikim četvrtkom počeo je proljetni odmor učenika osnovnih i srednjih škola. Trajat će jedanaest dana uključujući subote, nedjelje i Uskrsni ponedjeljak. Zapravo, trajat će 6 radnih i pet neradnih dana. To je vrijeme za skupljanje energije za finiš utrke zvane nastavna godina, priprema za posljednje glancanje ocjena i pokušavanje da se iz godine izvuče ono najbolje.
Zabušanti iz prvog obrazovnog razdoblja, onog dobožićnog, koji su sakupili zavidne količine vinogradskih i inih kolaca, možda će se trgnuti i otvoriti knjige pa pokušati ispraviti te stršeće ocjene, a možda će smisliti kako putem ucjena i prisile natjerati učitelje i profesore da iščarabiraju dvojku od jedinice ili trojku od dvice. Za čarabiranje petica potreban je ipak Harry Potter.
Vremeplov
Svojevremeno su se ocjene zaključivale i na polugodištu i prije proljetnih praznika i na kraju godine. Tada se je nastavna godina dijelila na tri obrazovna razdoblja, ali nekako se čini da, usprkos silnim zaključivanjima ocjena, nije bilo toliko administracije za pisanje kao danas. Nisu ni ocjene bile nešto bolje.
A još prije nisu uopće postojali proljetni praznici. Radilo se od rujna do Nove godine pa dva tjedna praznika pa udarnički do lipnja uz mali dvodnevni prekid za 1. svibnja – Praznik rada. I bilo je više sati nastave tjedno. I radilo se u dvije smjene. I nastavu se imalo dvaput dnevno. Vjerovali ili ne, svi smo / su preživjeli.
Danas se stalno nešto buni, izvoljeva, gunđa o preopterećenosti, kao da su nam djeca napravljena od neke druge, moderne materije, a ne kao i uvijek tj. oduvijek od krvi i mesa.
Sprint do kraja nastavne godine
Nakon proljetnih praznika, kad se učenici vrate u svoje raskokodakane učionice pune jaja i pilića kojima su prije odlaska na proljetni odmor oblijepili, pardon ‘ukrasili’ zidove, vrata, panoe i prozore (ponegdje pilići, zečići i jaja vise i s plafona, a tete spremačice si čupkaju pincetom kosu koja im se od muke digla zbog nepotrebnog suvišnog posla oko čišćenja) ostaju im dva i pol mjeseca za ispraviti ‘krive Drine’, odnosno za uhvatiti što bolje ocjene koje će im krasiti završnu svjedodžbu.
Vrijeme nakon proljetnog odmora je vrijeme za izlete, terenske nastave, bit će i dva kraća prekida (uz Praznik rada i blagdan Tijelova) i još jedna nastavna godina će proletjeti kao vihor.
E da, kako ne bi bilo zabune, učitelji i profesori moraju tijekom proljetnog odmora UČENIKA dolaziti u školu. Pošto? Čistiti ormare i kabinete i sjediti na sjednicama i stručnim usavršavanjima. Da ne bi opet bilo: ‘Gle bandu neradnika, opet su na godišnjem.’
Generacija opasna po živce
To je dio naslova članka na Školskom portalu gdje čitam o učiteljskoj svakodnevici s kakvom se sve djecom danas susreću. Odličan članak, ali vjerujem da bi većina roditelja vrisnula i izbečila oči i isukala kandže da ga pročita (makar članak ima čitanost od 3 tisuće, ali sumnjam da je u tih 3 tisuće ijedan roditelj koji ima dijete kakvo se u članku opisuje).
Pa da krenem s prepričavanjem. Piše da je današnja generacija djece opasna po živce, ali da su krivci roditelji. To apsolutno stoji.
Dijete se ne rađa ovakvo ili onakvo, dijete oblikuju roditelji od prvih dana njegova života. Što se dogodilo s današnjim roditeljima, teško je dokučiti, ali činjenica da su djeca sve bešćutnija i razmaženija stoji.
Mali sadisti
Bešćutnost djece opisuje primjer u tekstu gdje je na promatranju puževa jedan učenik ustao i nogom zgnječio vinogradskog puža. I dok su druga djeca plakala i vrištala, ovaj je bio sretan i ponosan. Kako i ne bi bio kad je njegov otac na taj incident dao objašnjenje da njegov sin nije ‘krhki mlakonja’.
U tekstu ne piše, ali često smo svjedoci medijskim vijestima o tome kako su djeca mučila mačke, palila im dlaku, posipala mačiće benzinom, rezala im brkove, repove, uši, kako su štenad bacali u vrećama u vodu i slično.
Nije to djeci urođeno ponašanje. To je naučeno ponašanje. Ako će dijete vidjeti roditelja ili nekog od svojih bližnjih odraslih kako šutira mačku ili psa, naravno da će imitirati takav obrazac ponašanja.
Ej ti, glupa kravo
Kad se tako jedna prvašica obratila učiteljici, objašnjenje njezine majke bilo je da vjerojatno učiteljica provocira dijete. Nije dijete reagiralo ni na kakvu kaznu, ali je zato dobilo punu podršku majke.
Bilo je i slučajeva kad bi učiteljica pozvala dijete da dođe do njezine katedre, a dobila bi odgovor ‘Možeš i sama doći ako nešto trebaš’.
‘Sve više djece odbija se svrstati u vrstu ili krug kad ih zamolim’, kaže jedna odgojiteljica.
‘Često, kad zamolim razred da oblikuje krug, čujem odgovor: ‘Ne da mi se’. Ponekad mora čak uzeti dijete za ruku i odvesti ga u krug. ‘Ne smiješ me dirati’, nerijetko odgovaraju djeca. (izvor: www.skolskiportal.hr)
Uzroci i posljedice
Zašto su nam djeca takva? Mnogim je roditeljima muka djeci postavljati jasne granice, misle da se ljubav iskazuje time što djeci sve dopuštaju. Rekli bi naši stari – ne znaju odgajati djecu. Nećemo vjerovati da ne žele odgajati djecu, skloniji smo tome da zaista ne znaju.
Mali prinčevi i princeze su uvijek u pravu i 24/7 su u središtu pozornosti. Cijeli se svijet vrti oko njih. I kad dođu u sredinu gdje se od njih očekuje da slijede pravila i upute, gdje nisu centar svijeta već jedan iz mase, gdje se očekuje da se znaju ponašati, dolazi do kratkog spoja.
Dijete ostaje frustrirano, roditelj bijesan, učitelj (ili odgajatelj) nemoćan. Dobro je djeci usađivati osjećaj vlastite vrijednosti i samosvijest, ali kako piše u tekstu na koji se referiram: ‘tko stalno sluša od roditelja da je nešto posebno, u opasnosti je da izraste u narcisa’.
Umjesto zaključka
Čujem neki dan: ‘Slušam vas različite učiteljice s različitih škola što mi pričate. Bože, koliko vi problema imate!? Čovjek koji ne zna kako vam je na poslu mislio bi da je vaš posao zapravo posao iz snova. Ovo što slušam je strašno. Kako sve to trpite?’
Pametnom dosta.
