Ovo će biti poluprivatizirana kolumna, ali u kojoj će se moći prepoznati mnogo mojih kolega i kolegica koji dijele moju učiteljsku, razrednonastavnu sudbinu. Samo djeca smiju biti iskrena, samo njima ne možemo zamjeriti kad kažu istinu, kao u Andersenovoj bajci Carevo novo ruho.
O čemu se radi? U drugom razredu osnovne škole učenike učimo opisivati osobu. Učimo ih kako napraviti plan opisa, na što sve pri opisu trebaju obratiti pozornost, kojim će redom opisivati, učimo ih pridjeve koje mogu koristiti pri opisu. I onda opisujemo s učenicima druge učenike, mame, tate, bake, susjede, tko nam već padne na pamet.
Osobno mi je najdraži opis kojem je naslov ‘Moja učiteljica’. Čitajući učeničke opise mene često se nasmijem do suza, razvesele me, ali i ponekad i iskreno dirnu ravno u srce. Djeca su čudo.
Opis lica
Krenemo od opisa lica. Kad bi netko išao raditi fotorobota od njihovih opisa mojeg lica izgledala bih kao čudovište s neke druge planete. Do sada sam, u ovih osam generacija koje su me opisivale, imala bucmaste obraščiće, kvrgav, prćast, dugi (kao Pinokio valjda) ili sladak nos, plave, zelene, crne i smeđe oči (oči su mi smeđe, ali tko će još te detalje gledati), čupave i počupane obrve, male, tanke, debele i crvene usnice, bijele zube, oštre zube (nikad nisam shvatila zašto mi je N.N. napisao da imam oštre zube, nisam ga grizla časna riječ).
Zanimljivo, ali nitko mi nije do sad opisivao uši, budući da nosim raspuštenu kosu izgleda da su svi moji učenici uvjereni da ja uopće i nemam uši. Ne vide ih. Osim ako ne stavim ogromne naušnice, ali tada opisuju naušnice, a ne moje uši.
Kad stignemo do kose, nju većinom opišu onako kako je i vide: duga i ravna, no kod boje su pomalo nesigurni. Ne zato što bih stalno mijenjala boju kose, nego njima žuto nije plavo nego je žuto žuto. I onda učiteljica ima dugu žutu kosu. Oni hrabriji i s boljom moći zapažanja mrtvi hladni napišu da je učiteljica sijeda. Kad pročitam taj podatak upali mi se alarm lampica da je vrijeme za posjetu frizeru. Ako ti dijete napiše da imaš sijede, e onda je stvarno došlo do kritične točke.
Vrat mi je do sada bio i kao u žirafe dugačak, ali i debeo i kratak kao u slonice. Ono što nosim oko vrata, bila to marama ili ogrlica, uoče ama baš svi. Ne kaže se uzalud da su učenice ogledalo učiteljice. Kako volim nositi marame, već u drugom razredu skoro sve učenice u mojem razredu kao modni detalj nose maramu oko vrata.
Stas učiteljice
Jao meni jao meni, ali i svim mojim kolegicama, kad učenici krenu opisivati naš stas. Nisam baš manekenski tip, daleko sam od visoke i vitke, ali nisam ni Slonica Nelica. Ipak, to nije spriječilo jednog mojeg ‘Car je gol’ klinca da napiše: ‘Moja učiteljica je mala i debela’. Halo momak! Nastaviš li s takvom iskrenošću prema ženskom spolu nećeš nikad curu naći!
Jedni napišu da sam niska, drugi da sam visoka. Ovisi valjda iz koje perspektive me gledaju i s kim uspoređuju. Isto se događa i s debljinom. Jednima sam mršava (hvala djeco, imate bombone od mene), drugima sam ‘normalne’ debljine (hvala i vama, i vi imate bombone), a neki pak bez ustručavanja napišu da sam debela (vi nemate bombone, iskrenost više nije na cijeni).
Sve u svemu, dvadesetak pari očiju vidi me svatko na svoj način. Nakon ispravljanja opisa ne znam više trebam li na dijetu ili mogu navaliti na čokoladu i kolače, jesam li manekenka ili tuljan.
Misterija zvana: Koliko je učiteljici godina
Naši učenici žarko žele znati o nama baš sve. Pa tako i koliko djece imamo, što volimo, što ne volimo, gdje ljetujemo, što jedemo, što pijemo. Jako ih zanima i koliko imamo godina. Ne znam za druge kolegice, ali ja imam 35 već dugi niz godina. Skupilo se tako na mojih 35 i PDV i obični porez i kamate, ali 35 stoji pa stoji. Kad mi dođu učenici u prvi razred i postave pitanje koliko imam godina, lijepo im kažem: ‘Djeco, zapamtite sad i zauvijek, učiteljica ima 35 godina.’. Neki gledaju malo ispod oka, onako sumnjičavo, ali uglavnom ta moja glupost ima prođu. Što dijete u prvom razredu zna koliko tko ima godina.
To što ne znaju procijeniti koliko tko ima godina nastavlja se i dalje pa kad dođe u drugom razredu do opisa učiteljice i dijela ‘dob osobe koju opisuješ’ nastane pomutnja i zbunjola. Oni malo mudriji i prefriganiji shvate da ja debelo lažem i da mi nikako nije više 35, ali jadni ne mogu precizno odrediti koliko je njihovoj učiteljici zapravo godina. Već su iskopali podatak koliko starog sina imam pa krenu računati, ali račun im nikako ne odgovara. Ono… ako sin ima toliko godina, a rodila ga je s onoliko godina, sad ima… ma neeeee, nema. Pa ispočetka.
U posljednjoj turi opisa učiteljice našla se i rečenica: ‘Moja učiteljica ima 89 godina’. Molim?! Halo! Uzmimo u obzir da dijete u drugom razredu baš i nije na ‘ti’ s brojevnim nizom do 100, uzmimo u obzir da im je nečija starost vrlo diskutabilna, da su im nekima mame od 33 godine starice, a drugima su mame od 40 pupoljci svibanjski, onda se može i probaviti rečenica ‘Moja učiteljica ima 89 godina’. Jao sunce moje, ako učiteljica doživi 89 radi feštu. Ako uopće i dočeka mirovinu, radi feštu.
Imala sam tako u ovoj generaciji u opisima od 35 (naivci) do 89 godina. Misterija mojih godina u razredu još nije riješena. Bar se imaju čime zabavljati. Do osmog razreda.
Osobine
Ima li išta ljepše nego pročitati u sastavku rečenicu: ‘Moja učiteljica je uvijek vedra i nasmijana, voli nas i pazi, a ja ju jako volim.’? Ma nema ljudi moji, nema. Učenici vas tako iskreno i s puno ljubavi opišu da vam momentalno naraste perje, a srce je veće od Himalaje. Dobijete u njihovim opisima osobine križanca Majke Tereze i Supermena. Klinci osjećaju ljubav, a znaju je i vratiti.
Odrasli u očima djece
Opisivanje koje rade učenici je fenomenalno. Ma koga opisivali. Kad čitam opise roditelja, ukoliko ih ne poznajem, zamišljam ih svakojako. I uvijek kad dođu da ih vidim uživo iznenadim se. Uopće ne sliče na sebe. Kad čitam kako djeca opisuju suučenike, umirem od smijeha. A kad čitam kako su mene opisali, počinjem sumnjati da sam sklepana od dijelova čudnovatih životinja, manekenki, zombija, da sam prošla nekoliko plastičnih operacija… i beskrajno se zabavljam. Obožavam dječje opise ljudi. Rekoh: djeca su čudo. Baš šteta što odrastu.
