Uz dosadašnje iskustvo i sve pohvale taxistima Cammea zbog ljubaznosti i ugodne konverzacije u svojim taxi vozilima baš mene mora dopasti valjda jedan jedini debeloguzi taxist s mješinom koja mu je jedva dopuštala disati u sjedećem položaju.
Uglavnom, poželjala moja polupokretna majka nakon duge zime na kontrolu kod doktora lagano prošetati do bolnice, cca 300m, pa ko sam ja da joj uskratim tu radost!? Poželjala je i prošetati do Konzumove trgovine, još cca 300 m, da sama izabere par namirnica za predstojeći Uskrs i kak to obiično biva, napunila tri pune vreće (ne vrečice) i kak sad to odnijeti doma nego taxijem.
Stiže taxi iz suprotnog smjera i zaustavlja se, brat bratu 40m od mjesta na kojem smo ga čekale. Mahnem mu da se približi, on ubaci u rikverc, stane koso, doslovno na pol, u ove dane, izuzetno prometne ceste i čeka.
Potrpam stvari u prtljažnik i otvaram vrata mami. Moje siroče je sporo, ali to taxist ne vidi. Jedva malo okrenute glave od zadriglog podbratka podigne upitno obrvu i teško dišući protisne ‘No?’
Meni, koju djelatnici uslužnih djelatnosti teško mogu izbaciti iz takta (i sam sam godinama radila s ljudima), šumi u ušima od navale krvi i bjesna ko ris pitam bi li mu bilo bolje da je taxi okrenuo kako mi mater ne bi morala ulaziti u auto nasred ceste.
Znemario je pitanje i samo pitao “možemo li?”, a ja sam još bila jednom nigom izvan auta. Izašla sam i samo rekla “krenite!” Zabezeknuto me pogledao!
Kad sam pješke tih par sto metara došla do kuće, vukao je vreču po vreču i mrzovojno me gledao. I ne brinite, nisam mu pomogla!
Tak! Sad mi je lakše!
