I veliki i mali znaju da je 6. prosinca prvi dan u seriji prosinačkih darivanja djece. To je blagdan Sveti Nikola. Kad svetac sveti Nikola dolazi djeca čiste obuću i očekuju poklone. Pišu sastavke, odnosno pisma svetom Nikoli sa svojim željama. O pismima ćemo u nastavku.
Sveti Nikola i pravopis
Odrasli pak imaju druge probleme, na primjer kako se pravopisno ispravno piše: Sveti Nikola ili sveti Nikola. Taj problem ćemo im odmah riješiti: Sveti Nikola (i sveti i Nikola veliko) se odnosi na sam blagdan, a sveti Nikola je svetac. Molim, nema na čemu. Mogli ste i sami pogledati u pravopis.
Jedan od problema roditelja
Drugi veliki problem roditelja je čime darivati dijete. Niski je datum, plaća rijetko kome sjela, ionako dvije trećine stanovništva i ne pliva u novcu, a treba smisliti poklon za jedno, dvoje, troje, a ponegdje i više djece. Ovisno o tome koliko je djece u obitelji kretat će se i vrijednosti poklona. Jedinac će sigurno dobiti vrjednije i skuplje darove, trebat će mu velika čizma, a oni gdje je više braće morat će se zadovoljiti i s manjim, skoro simboličnim darovima koji stanu i u čarapicu broj 34.
Krampus na Zavodu za zapošljavanje
Krampus u današnje vrijeme, zbog osviještenosti dječjih prava, dječje pravobraniteljice i općeprihvaćenog stava da se djecu ni za što ne smije kažnjavati, jako rijetko dolazi, dobio je otkaz pa djeca vrlo vrlo rijetko dobivaju šibu. Primijećeno je da je ove godine bila po trgovinama manja ponuda zlatnih i srebrnih šiba ukrašenih mašnicom. Teško da djeca više ne rade nestašluke i da su neposlušna. Djeca su i dalje ista. Ali vremena su takva da se na krhku dječju psihu gleda s raznih aspekata, te se ne smije na njih podviknuti, te ih se ne smije kažnjavati (OK, fizičko nasilje nad djecom, ali ni nad bilo kim, nikada, ali baš nikada nije bilo niti dobrodošlo niti prihvatljivo niti odobravano), ne smije se dječicu čak ni zastrašivati imaginarnim bićima kao što je Krampus. Pa on polako ostaje bez posla. Ode Krampus na Zavod za zapošljavanje. Skupa s lancima i šibama.
Dječje želje
Uoči blagdana Svetog Nikole dječica na satovima hrvatskog jezika pišu pismo svetom Nikoli. Od njih se traži introspekcija i iskrenost, traži se da procjene jesu li i u čemu su bili dobri, gdje su i što su griješili i bili ‘zločesti’, kako će se ‘popraviti’ (kao da su djeca pokvarene ure koje treba popravljati) i, naravno, da napišu što bi željeli dobiti na poklon od svetog Nikole. Ima tu svakojakih želja.
Prema njima učitelj točno može procijeniti stupanj dječje ‘razmaženosti’. Oni najbogatiji traže, naravno, neskromne i skupe poklone za koje ni ne znaju kako se pravilno pišu, ali jako dobro znaju kako se izgovaraju i čemu služe. Oni skromnijeg materijalnog statusa sramežljivo zažele nešto slatkiša i… pribor za školu. Često učiteljima dođu suze na oči kad čitaju ta pisma.
‘Dragi sveti Nikola. mislim da sam bio dobar. Pomagao sam mami nositi smeće i čuvao sam seku. Nisam bio dobar kad nisam slušao mamu, ali popravit ću se. Molim te donesi mi malo slatkiša i pribor za školu.’ I slična pisma. Svako je to dječje pisamce duboko intimno, većinom iskreno, ponekad skromno, ali ponekad i megalomansko.
Ratno stanje zbog svetog Nikole
Svakom pisanom radu, pa tako i pisanju pisma svetom Nikoli, prethodi razgovor. U jednom se je drugom razredu, u jednoj školi, poveo razgovor o svetom Nikoli, poklonima, ponašanju djece i slično. Riječ po riječ, rečenica po rečenica, sve više su pričali učenici, sve manje učiteljica i odjednom je nastala svađa. Ma što svađa. Rat! Učionica se pretvorila u sabornicu. Klinci su se podijelili u dvije struje, ne u vladajuće i oporbu nego u one koji vjeruju da sveti Nikola postoji i one koji znaju da poklone kupuju roditelji.
Zagovornici teorije da roditelji kupuju poklone svim su silama i razumnim argumentima pokušavali uvjeriti onu nekolicinu koja živi u blaženom neznanju i vjeruje da postoji neki imaginarni lik koji, eto, čita njihova pisma i ispunjava želje. Potonji su gorljivo, čak na rubu suza u nekim trenutcima, pokušavali dokazati postojanje svetog Nikole ostalim nevjernim Tomama.
Učiteljica je zaključila da je najbolje biti tiho, držeći se one stare zagorske ‘Ne bi se štel mešati’, zato što vjerovanje, odnosno ne vjerovanje u svetog Nikolu je ipak stvar roditelja da oni to rasprave sa svojom djecom, da ih ostave vjerovati u bajke ili ih spustiti u realni svijet.
Nema ničeg lošeg u tome da djeca do određene dobi vjeruju da postoji tako neki lik koji ih daruje. Ali, sve u svoje vrijeme pa tako i ‘istina’ o svetom Nikoli treba u određenom trenutku, određenoj dobi ipak isplivati.
Kao što kad – tad treba djeci objasniti da ih nije donijela roda niti su ih našli u kupusu, nego ih je rodila majka, tako im kad – tad treba objasniti da poklone ipak kupuju roditelji.
Poklon paketi
Vikend uoči Svetog Nikole mogli su se vidjeti klinci kako u pratnji roditelja šeću gradovima noseći velike pakete. To su oni klinci čiji sveti Nikola ima predznak maminog ili tatinog poslodavca. Neki poslodavci su dijelili poklon pakete djeci, a drugi su dali roditeljima novce da kupe djeci poklone.
Tako su neki roditelji koji imaju, recimo troje djece, za svako dijete dobili po 500 kuna i skupili lijepu svoticu od 1500 kuna. Teško da su djeca dobila poklona baš u tom iznosu, ali roditeljima je taj novac itekako dobro došao za zakrpati sve veće rupe u kućnim budžetima.
Dragi sveti Nikola bio sam dobar… ali malo morgen
Situacija: školska priredba povodom 5 – minutnog dolaska svetog Nikole u školu. Djece puno, mjesta malo, mjesta za sjedenje još manje.
Likovi: korpulentna učenica petog razreda i bolesna učiteljica u poznim godinama. Dijete sjedi. Učiteljica dođe i ZAMOLI (aha, mo’š misliti kako su nekad učitelji nešto djecu ‘molili’) djevojčicu da ustane kako bi ona s bolesnim križima sjela. Dijete prvo ne želi ustati, a onda se diže i radi grimasu uz dvostruki salto očima. Učiteljici bi žao djetetovog kolutanja očima i ostavila ju je sjediti, ipak je lakše starijima stajati. Na ponos i diku roditeljskom odgoju. Tko zna što je malena dobila od svetog Nikole zato što je bila ‘dobra’…
